Treba korisnike odvesti doktoru, kupiti i donijeti namirnice, obaviti razne sitnice, od prevoza pa nadalje. Sad imam i službeni auto, govori Valentino Kuprešanin, jedan od vozača u SNV-ovom programu “Od vrata do vrata” koji je proširen na Gospić i okolicu

Kako prevaliti čak 25 kilometara do doktora u Gospić bez javnog prijevoza kad imaš osamdeset i kusur godina? Ilija Milekić (83) iz Raduča kaže: “nikako, jedino kolima hitne pomoći. Ja ih nazovem, oni dođu i odvedu me na pregled”. Malobrojni mještani izoliranih ličkih sela, kao što je ovo u sastavu Općine Lovinac, na ovaj način stižu do osnovne zdravstvene zaštite.

Tim projekta “Od vrata do vrata” u Gospiću sa zastupnicom Anjom Šimpragom i dožupanom Milanom Uzelecem

U nedostatku razvijenog sustava socijalne skrbi, bez prometne i druge infrastrukture, civilni sektor nastoji pružiti socijalne usluge tamo gdje je situacija alarmantna. Jedan od takvih projekata je i onaj osmišljen u Odjelu za socijalna i humanitarna pitanja Srpskog narodnog vijeća, jednostavnog naziva “Od vrata do vrata”. Pružajući besplatnu uslugu prijevoza i pratnje, vozačice i vozači-pratitelji pomažu korisnicima da obave razne potrebe u obližnjem urbanom središtu, bilo da je riječ o kupovini, liječničkom pregledu ili podizanju mirovine.

Nakon što je 2020. usluga “Od vrata do vrata” započela u Glini, Benkovcu i Donjem Lapcu, u 2021. terenska vozila stigla su u Petrinju i Gračac. Početkom februara 2022., usluga je organizirana i u Gospiću, što je bio razlog naše posjete ovom dijelu Like. Iliju Milekića, njegovu ženu Desanku, i još pedesetak korisnika s područja Grada Gospića i Općine Lovinac, od kućnog praga do grada i nazad vozit će mladi Valentino Kuprešanin iz Metka. Svježe zaposlen na projektu koji financira Europski socijalni fond, Kuprešanin zapravo nastavlja raditi isto što je i dosad – pomagati ljudima.

Valentino Kuprešanin s korisnicima usluga Ilijom Milekićem i Desankom Gaić

Dok stojimo u Raduču ispred kuće porodice Milekić, govori nam da mu je ovo prvo zaposlenje otkako se vratio u Hrvatsku. Nakon godina provedenih u raznim zemljama Europe, Kuprešanin je odlučio započeti novi život u Metku. Bavi se poljoprivredom i stočarstvom.

– Vezan sam za ove krajeve, volim tu da živim. Zadovoljstvo mi je da mogu pomoći. To radim otkako sam se vratio. Nekome treba voda, nekome drva, svaki način pomoći njima je dobrodošao. Nažalost, većinom su sami i stari i to im je potrebno. Treba ih odvesti doktoru, kupiti i donijeti namirnice, obaviti razne sitnice, od prevoza pa nadalje. Sad imam i službeni auto, dosad sam to radio svojim. Zahvaljujem se na ukazanom povjerenju, nadam se da će to sad biti bolje nego prije – govori Kuprešanin.

Ilija i Desanka kažu da će njima biti drago da im vozač dođe do sela i njihove kuće, makar da malo porazgovaraju. Kažu da su s Kuprešaninom u rodu i da će im on puno olakšati život u samoći. Djeca i unuci žive u Srbiji, pa im su im jedina razonoda dva psića i 20 ovaca. Često ih obiđe i zamjenica načelnika Lovinca, SDP-ova Branka Veselinović. Na raspolaganju imaju 2.000 kuna starosne mirovine mjesečno. Pitamo ih kako žive.

– A kako živimo? Dok smo bili mlađi nekako se i moglo, sad smo baba i ja ostali sami i eto. Bakljamo se kako znamo. Pomognu nam, dođu nam iz Lovinca. Dođu cure, donesu namirnica, režije nam plaćaju – govori Ilija dok Desanka dodaje da trošnu kuću ipak nikad ne bi mijenjali za smještaj u domu.

Raduč je površinski veliko selo, ali ispražnjeno od ljudi. Prošle godine se na aktualnom popisu upisalo svega 12 stanovnika. Većina njih žive u samačkim kućanstvima, pa zimi borave u gradovima kod djece i unuka, izbjegavajući dugu ličku zimu. Prije 30 godina ovdje je živjelo 336 stanovnika.

Maši Ljuštini SNV-ov projekt uvelike olakšava život

Maša Ljuština iz Metka također će zvati Kuprešanina kad joj bude potrebno da ode do grada. Zasad, kako kaže, ima svega jer kćeri su joj obavile kupovinu za mjesec dana. Mora li kod doktora, pitamo je.

– Ne daj bože da me treba voziti doktoru! Ništa meni ne nedostaje. Samo sam moje djece željna. Nikad mi nije dosadno; uvijek nešto radim, pletem čarape. Ja sam mislila da nakon smrti muža neću moći živjeti. Ma kakvi, ja sam sad naučila sve sama raditi. Pomažu mi kćeri i zet, kupe mi drva, to ne mogu sama. Oni su ljuti što sam ja ovdje. A ja volim tu biti, neću s njima. Dvije žene imam u komšiluku, pa ako ih zovnem u ponoć, one će doći. Zovnem nekad i susjeda Mirka, on isto dođe, pravi čovjek – hvali Maša svoje susjede. Nasmijana 86-godišnjakinja kaže da je vesele naravi, da je takva oduvijek bila.

– Volim pjesmu, volim narod, volim sve što je veselo. Ovi što se prepiru i što viču, ja to ne gledam – optimistična je naša sugovornica iz Metka.

Mašin susjed Stevan Grubić često ima potrebu ići doktoru, za razliku od nje. Prije četiri godine je operirao debelo crijevo, a prognoze mu nisu bile baš bajne. Doktor ga je, kaže, skoro pa otpisao. Od toga se oporavio, no sada muči muku s vidom. Prije nekoliko godina je postao udovac. Zanima nas kako podnosi samoću.

– Patiš se i gotovo. Ali ne smeta mi toliko samoća, samo me oči zafrkavaju. Dođu mi nekad cure iz Crvenog križa, pitaju treba li šta. Idem u Zagreb na kontrolu i zbog lijekova. Donesem doktoru rakiju, on meni kaže: “Likoto, prava rakija!” – iznosi Stevan svoje sposobnosti preživljavanja.

Vozači Milan Ivanić i Valentino Kuprešanin

Voditeljica projekta “Od vrata do vrata” Tatjana Dragičević okupila je u Gospiću svih petero vozača i vozačica kako bi zajedno pružili podršku i dobrodošlicu novom kolegi. Svi i sami žive u područjima koje pokrivaju. Dobro poznaju teren, ljude i prilike po selima. Dragičević govori da je to također cilj ove usluge – zaposliti radno sposobne. Osiguravanjem njihovih radnih mjesta, svi oni ostaju u Hrvatskoj, imaju redovnu plaću i ostale radne beneficije.

– Korisnicima usluge se omogućava da zadovolje svoje zdravstvene i administrativne potrebe. Osim toga, postiže se i socijalna uključenost. Ljudi su mobilni, mogu otići do grada i biti dio zajednice. Ova usluga se pokazala iznimno važnom na području Dalmacije, Like i Slavonije. Najčešće u takvim sredinama nema organiziranog javnog prijevoza. Imamo na više mjesta uslugu, a namjera je da je proširimo – kaže Dragičević. Godišnja procjena sredstava potrebnih za ovakvu uslugu je između 220.000 i 250.000 kuna, dok je po području prosječno 70 korisnika.

Kako je navela voditeljica projekta, ovom uslugom se pomaže ljudima svih nacionalnosti, no riječ je o krajevima gdje većinom žive pripadnici srpske nacionalne manjine.

Autor: redakcija hr-vjesnik