Izvor slike: Jutarnji list

Andrej Plenković ima razloga za vedar pogled prema parlamentarnim izborima. Anketni trend kojeg mnogi smatraju preciznijim pokazateljem izbornih izgleda, nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u i “zahvaljujući” koronavirusu, naglo se preokrenuo u korist vladajućih.

HDZ raste, SDP lagano pada, no budimo realni, jedini razlog zbog kojeg se Plenkoviću i HDZ-u žuri da se izbori održe u ljetu, jest činjenica što se Stožer euforija još nije zgadila javnosti, te im na ruku ide donekle stabilna ekonomska situacija u državi koja još nije pala na niske grane, ali za 3 mjeseca situacija za Plenkovića i društvo mogla bi biti kobna.

Trenutni omjer ljevice i desnice, te rejting Miroslava Škore od 10 posto, Plenkoviću daje prostora za kalkuliranje.

Realno je za očekivati da bi HDZ novu Vladu mogao složiti sa Škorinim Domovinskom pokretom, a možda će se odlučiti, ovisno o rezultatu, da saborsku većinu Plenković opet složi okupljajući manjine i žicajući pojedine zastupnike (žetončiće) s drugih lista, a u najluđem scenariju možda HDZ okupi veliku koaliciju sa SDP-om.

S druge strane, pitanje je može li predsjednik SDP-a Davor Bernardić i ovu treću kampanju, poput dvije posljednje, odraditi sa skrivenim asom iz rukava, uz sreću i onog crnog labuda koji se dogodio HDZ-u kod zadnja dva izborna ciklusa.

Gledajući s političke pozicije Andreja Plenkovića, on ima nešto lagodniju situaciju od Bernardića, ali opet dva ključna problema su u igri. Prvi problem je vrijeme, a prednost koju osjeća predsjednik HDZ-a je ona sadašnja. Do izbora su, vjerojatno, još dva mjeseca.

U tom periodu sadašnja prednost HDZ-a u odnosu na SDP je oko 3 posto (iako još uvijek uz mogućnost statističke pogreške), a ta prednost može se još povećati, no može i nestati. Mnogo uvjerljiviju prednost je, uostalom, na ljeto pred prošle parlamentarne izbore imao SDP Zorana Milanovića, pa se ista istopila.

Drugi, veći problem je Plenkovićeva bahatost i prepotentnost. Ponekad se doima kao da si Plenković, jednostavno, ne može pomoći.

Neki dan je poručio SDP-u i Škori kako su se, za razliku od predsjedničkih izbora, “ovaj put namjerili na malo ozbiljnijeg, spremnijeg protivnika, tako da će biti poraženi i jedni i drugi”.

Ako se vratimo godinu dana unazad, Plenković je najavljivao i “uvjerljivu pobjedu” HDZ-a na europskim izborima i pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim, ali rečenica koju je samouvjereno uputio protukandidatima nije problematična sama po sebi. Ona je potencijalno vrlo štetna za njega samog, jer se pokazuje kao – simptom.

Plenković je pobijedio 2016. godine kad mu je, pogotovo na početku kampanje, malo tko davao ozbiljnije šanse. Njegova stranka je u lanjske izbore dvaput ušla s pozicije favorita i oba puta doživjela teške udarce. Kolinda Grabar-Kitarović nije obranila predsjednički mandat, a pobjeda na europskim izborima bila je više nego Pirova. Za izbore za EU parlament posve iznenađujuće isti broj mandata kao HDZ osvojio je i već prežaljeni SDP kojeg su mnogi otpisali, ako u obzir uzmemo činjenicu da je rejting SDP-a u veljači 2019. iznosio malo više od 14 posto. Tada je čak i Živi zid bio bolji od SDP-a, koji danas jedva da može skupiti 2 posto popularnosti.

No, SDP je od veljače 2019. za tri mjeseca skočio na 18,71 posto, a HDZ se s 28 posto spustio na rejting od 22,72 posto.

Za ta oba izborna fijaska dobar dio krivice snosi sam Andrej Plenković, odnosno, njegov bahat i presamouvjeren pristup izbornim utrkama.

Na europskim izborima je, unatoč svim upozorenjima, biračima ponudio listu punu političkih anonimaca. Računao je tako na sigurnu pobjedu, ujedno promovirajući mlađih stranački kadar njemu odanih ljudi. No, pojavio se politički neiskusni Davor Bernardić koji mu je s listom SDP-a očitao bukvicu, osvojivši podjednaki broj mandata.

Na poraz Kolinde Grabar-Kitarović vjerojatno je bitno utjecala ona sama, čudesnom kampanjom koja će se vjerojatno izučavati na studijima politologije kao primjer kako se pojedine stvari u predizbornim kampanjama – ne rade. Na njen rezultat utjecao je, itekako i Andrej Plenković. S ove vremenske udaljenosti nije teško procijeniti da je Plenkovićevo inzistiranje da se predsjednica riješi suradnika koji su joj savjetovali držanje distance od Vlade bilo promašeno.

Predsjednica koja povremeno kritizira Vladu i premda održava umjetnu iskru neslaganja s nepopularnom ekipom u Banskim dvorima vjerojatno bi imala više šansi na izborima od one koja se povezivala uz Andreja Plenkovića. Glas protiv nje bio je nesumnjivo i glas protiv Vlade i to joj sigurno nije pomoglo kad se podvukla crta. No, Plenković, opet uvjeren u pobjedu, nije mogao istrpjeti ni simboličko distanciranje Pantovčaka.

Plenkoviću i HDZ-u predsjedničke izbore dobro je zapaprio i novi sukob Vlade sa sindikatima usred same kampanje, koji je dodatno pojačao neraspoloženje prema svakom koga se doživljavalo eksponentom vlasti – pa tako i prema Grabar-Kitarović. Mjesecima je trajalo natezanje Vlade s prosvjetnim sindikatima oko povećanja plaća, škole su zapele u štrajku, a izrazito bahati Plenkovićev stav uspio je na kraju priče natjerati na Trg bana Jelačića desetke tisuća bijesnih prosvjednika iz cijele Hrvatske – pred sam početak predsjedničke kampanje.

Vlada je i u ovom slučaju na kraju praktički priznala poraz, prihvativši većinu sindikalnih zahtjeva, a to su mogli napraviti i prije početka školske godine i daleko prije početka izborne utrke.

Je li nešto iz ovih poučnih lanjskih poraza naučio predsjednik HDZ-a? Sudeći po tome da je opet samouvjereno siguran u apsolutnu pobjedu, vjerojatno i nije.

Štoviše, nije isključeno ni da Vlada uđe u novi klinč sa sindikatima nekoliko tjedana pred izbore, oko smanjenja plaća i promjena kolektivnih ugovora.

Iako HDZ navija da se izbori održe u srpnju, ipak do tada ostaju još dva duga mjeseca u kojima se svašta može dogoditi i preokrenuti.

AUTOR: HR-vjesnik