Piše: Boris Dežulović

Iznenadit će se Božo Petrov kad čuje, ali za sve što njegova djeca danas uče u školi – dobro, sve osim Marijine trudnoće – u jedva malo daljoj povijesti gorjelo se na lomači, a za neke od stvari iz njihova školskog kurikuluma glava je bogami letjela još prije samo osamdesetak godina

Foto: hr-vjesnik

Ne može mi manjina nametati što će učiti moja djeca – rekao je nekidan lider Mosta Božo Petrov, uključivši se u široku javnu raspravu o pravima gej zajednice. Raspravu je pokrenuo Mostov ideolog Nikola Grmoja, najavljujući hrvatski prijevod mađarskog anti-LBGT zakona kojim bi se imala spriječiti homoseksualna propaganda među djecom, a Božo Petrov ustao je da podrži svog političkog komesara. “Moje je legitimno pravo zatražiti zaštitu za svoju djecu. Ne može mi manjina nametati što će učiti moja djeca.”

“Mene interesira hoćemo li mi našoj djeci u školama uvoditi program koji je stvoren na društvenom konsenzusu i na stavovima utemeljenima na medicinskim dokazima. Ako ne postoji društveni konsenzus, ako stavovi nosu utemeljeni na dokazima, onda se nema nikakvo pravo to uvoditi”, objasnio je onda Petrov. “Ja želim da većina u ovoj državi donosi odluke. Je li ja nekome smetam kad reklamiram svoja prava? Zbog čega imam problem kad ja ili Grmoja iznesemo svoj stav? Trebamo biti tolerantni. Pa ti ljudi koji mene prozivaju da sam radikal su zapravo čisti radikali. Moraju se probuditi u svojoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi to toleriramo. I da ih pozdravljamo. Ali moraju shvatiti da ću se ja za svoju djecu boriti isto kao što će se oni boriti za svoju. Želim za svoju djecu ono što je društveni konsenzus, stavove temeljene na dokazima, a ne da mi manjina nameće što će učiti moja djeca.”

Na stranu sad neskrivena fašistička prijetnja što je neoprezno sišla s uma Bože Petrova i prizemljila se u onaj, kako se reče, javni diskurs. “Moraju se probuditi u svojoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini, i da im mi to toleriramo.” Doživljavanje neke manjinske grupe, bilo koje, kao društvene skupine koja mora shvatiti da je u manjini i da je većina tolerira, izvorno je čista fašistička ideja i vrlo neskrivena prijetnja. Kako smo, naime, naučili iz povijesti, i većinska tolerancija ima granica. Nefašističko društvo, s druge strane, nije ništa drugo doli skup pojedinaca i manjina povezanih zajedničkim interesom i društvenim dogovorom. Na primjer: čak i kao najobičniji, prosječni bijeli muškarac uobičajene smeđe kose i uobičajenih smeđih očiju, Božo Petrov je po “medicinskim dokazima” statistička manjina. Dobro, to je zajebancija: znanstveno utemeljena, ali zajebancija.

Ja ću vam reći što nije zajebancija. Nije zajebancija to što Božo Petrov kao heteroseksualna glava uzorne katoličke obitelji s troje djece pripada jedva vidljivoj hrvatskoj manjini: prema službenim podacima Hrvatskog zavoda za statistiku, manje od deset posto hrvatskih obitelji ima troje ili više djece! Ukratko, više je u Republici Hrvatskoj homoseksualaca nego roditelja troje i više djece! U Hrvatskoj kakvu sanja, Božo Petrov jednog bi se dana morao probuditi i shvatiti da su očevi troje djece u manjini, i da im većina to tolerira.

Zasad.

Ali dobro. Na stranu, kako rekoh, Božina latentna sklonost prema uniformiranim plećatim arijevcima već je prepoznata i protokolirana. Mene stoga više zanima ono zbog čega smo se ovdje i okupili: zamisao Bože Petrova o tome kako “ne može manjina nametati što će mu učiti djeca” i kako za svoju djecu želi “školske programe stvorene na društvenom konsenzusu i stavovima utemeljenima na medicinskim dokazima”.

Vrlo dobro.

Prvo pitanje nameće se samo po sebi: na kojim je to točno “medicinskim dokazima” utemeljen nastavni program po kojemu djeca danas u hrvatskim školama uče kako je, recimo, prije dvije tisuće godina krilati anđeo sišao s neba i nekoj Mariji navijestio da će po Duhu Svetome roditi mađioničara koji će hodati po vodi, pretvarati vodu u vino i oživljavati mrtve? Na kojem je to sveučilištu, tko i kada nakon višegodišnjih eksperimenata s placebom i Duhom Svetim uspio na koncu uspješno oploditi neku dobrovoljku? I zašto djeca po potpuno istim i jednakovrijednim “medicinskim dokazima” u hrvatskim školama ne uče i o Hulku, Spidermanu, Romerovim zombijima ili barem, štajaznam, o djevici Snjeguljici?

Odgovor se, kao i pitanje, nameće sam po sebi, ili barem po Boži Petrovu. Ako, naime, i nema “medicinskih dokaza”, oko trudne je Marije – za razliku od Hulka i djevice Snjeguljice – u Hrvatskoj postignut društveni konsenzus. Upravo to, međutim, mene zanima: kako se dođe do toga, kako ste rekli, “društvenog konsenzusa”? Kako je, recimo, postignut konsenzus o ostalim nastavnim programima, kako je postignut društveni konsenzus o tome da su dva i dva četiri, da se naša domovina ne piše Hrvacka nego Hrvatska, da je pomoću poluge moguće pomaknuti kamenu gromadu, a pomoću kotača transportirati je na drugi kraj sela? Kako je i kad točno u Hrvatskoj postignut konsenzus da je Zemlja okrugla i da avion može letjeti, kako se, najzad, došlo do toga da su svi ljudi jednaki i da je fašizam loš?

Iznenadit će se Božo Petrov kad čuje, ali za sve što njegova djeca danas uče u školi – dobro, sve osim Marijine trudnoće – u jedva malo daljoj povijesti gorjelo se na lomači, a za neke od stvari iz njihova školskog kurikuluma glava je bogami letjela još prije samo osamdesetak godina. Da se Božo rodio samo nekoliko generacija ranije, i da mu je dijete u školi odgovorilo kako se Zemlja okreće oko Sunca, mali bi završio izbačen iz škole i sela, a ćaća Božo na sudu. Da čovjek nije doslovno nastao od blata, i da Biblija nije znanstvena knjiga priznao je tek papa Lav XIII., prije jedva stotinjak godina, a kardinal Ratzinger, rečeni Benedikt XVI., još je 1990. tvrdio da je “crkveni proces protiv Galileja bio opravdan i pošten”!

To da “manjina ne može nametati što će djeca učiti” i da školske programe treba pisati po “stavovima utemeljenima na medicinskim dokazima”, jednako su, eto, govorili i crkveni učenjaci 1621. ili 1821. godine. Kako su onda somnambulne ideje o heliocentričnom sustavu ili okrugloj Zemlji došle u škole, otkud one tamo, da ih Božina djeca danas uče kao da je to nešto što se samo po sebi podrazumijeva?

Opet će se, slutim, iznenaditi Božo Petrov, ali sve te školske programe, sva velika čovjekova otkrića i sve “medicinske dokaze” za njih otkrili su i za škole priredili pripadnici najmanje i najprogonjenije manjine u cjelokupnoj povijesti čovječanstva – radoznali, pametni, obrazovani, prosvijećeni i napredni. Prema posljednjim istraživanjima, recimo, udio Hrvata koji ne vjeruju u Darwinovu teoriju evolucije vrsta popeo na gotovo šezdeset posto: da se pita tu Božinu većinu, djeca bi još učila po nastavnom programu katoličkih škola iz ranog devetnaestog stoljeća. Znam da Petrovu to zvuči sasvim primamljivo, ali najprije neka sebi, djeci i školi isključi struju, internet, prijevoz i ostale pogube napretka, pa neka ove zime kreše kamen o kamen i puše u suhe grančice. Ili čeka da se Bog objavi u plamtećem grmu.

Da se, uostalom, pitalo neuku većinu – da nije “manjina nametala što će učiti djeca” – Božo Petrov bi zajedno s ostalim Hrvatima dandanas sjedio u onoj špilji na Hušnjakovu brijegu kraj Krapine, pljuckao sjemenke bobica i krezavo se smijao Inženjeru, redikulu koji ne samo da je umislio kako od kremena može napraviti koplje i ubiti mamuta, pa zapaliti vatru i ispeći mamutovu plećku, nego se i živ upeo isto naučiti Božinu djecu. “On se mora probuditi u svojoj pećini i shvatiti da je u manjini, i da mu mi to toleriramo”, rekao bi Božo, uz glasno hukanje i odobravanje cijele spilje.

I ne samo to: osim ukoliko su Hrvati narod biologa, matematičara, kemičara i fizičara – i ukoliko među njima postoji društveni konsenzus oko Helmholtzova prvog zakona termodinamike – ista ta obrazovana i prosvijećena manjina djeci Bože Petrova nameće što će učiti i dandanas, stotinu hiljada godina kasnije. Škole, naime – nema danas kraja iznenađenjima za nesretnog Božu – i služe da djeca nauče ono što im roditelji ne znaju objasniti. Pokušat ću nacrtati: da svi Hrvati, ili barem ona Božina većina, znaju ono što znaju učitelji i profesori, škole nam ne bi ni trebale. Manjina ne samo da Boži Petrovu može nametati što će mu djeca učiti u školi, nego to i mora. To je sam smisao škole.

Krajnje je stoga vrijeme da se probudi u svojoj Hrvatskoj i shvati da je u većini.