Nema te priče o Isusu, Mariji ili Svetome Duhu koja će upola zainteresirati prosječnog kršćanina kao priča o Sotoni i demonima.

Foto: hr-vjesnik

Ispriča li kakav vatreni propovjednik kako je Isus oprostio grijehe Mariji Magdaleni, ljudi će ga slušati s pola uha i zijevati od dosade. A krene li kićeno pričati kako je kakav egzorcist istjerao demone iz neke nesretne žene, svi će pažljivo naćuliti uši i križati se s obje ruke.

Neka tome doda sočne detalje kako je ona psovala na nekom nepoznatom jeziku, dok su je četiri muškaraca jedvice držala, i publika je zagarantirana. A da pitate bilo koga od tih ljubitelja priča o vragu i demonima otkuda je ona uopće nastala, vjerojatno bi kao iz topa ispalili: “Iz Biblije.”

A nije. 

Foto: hr-vjesnik

Nula demona u Starom zavjetu

Za početak, priča o demonima i opsjedanju uopće nemate u Starom zavjetu. Doduše, na nekoliko su mjesta antički grčki prevoditelji stavili riječ “demon”, prevodeći najčešće hebrejsku riječ “duh”.

Čak ćete u prijevodima teksta iz Prve Samuelove 16:14 naći “zao duh”, iako je izvorno značenje “duh uznemiravanja” (ruah raah, zamijetite igru riječima). U svim slučajevima duha je poslao Jahve i on se bezuvjetno pokorava Božjoj volji. Pa i sam Sotona, koji se u Starom zavjetu imenom pojavljuje tek 3 ili 4 puta, samo poslušno izvršava ono što mu Jahve naredi.

Tajna demona u Novom zavjetu

I onda, ako ste vjernik kojemu nije dovoljno što pop kaže, krenete čitati Novi zavjet, a tamo sve vrvi od demona koji masovno opsjedaju ljude pa ih onda Isus posvuda istjeruje (jednom zgodom čak i u krdo svinja). Ako ste imalo oštroumni, shvaćate da to nema veze sa Starim zavjetom.

Sve te strašne priče imaju svoj izvor u onim stoljećima između dovršavanja Starog i pisanja Novog zavjeta (radi se o nekih 200 godina “rupe” u pisanju). Tada nastaju brojni judaistički spisi koji su katkada u svojoj maštovitosti nadilazili starozavjetne uzore, dodajući im brojne detalje. Najkraće rečeno, izmišljene i nevjerojatne priče postaju još izmišljenije i nevjerojatnije. 

Foto: hr-vjesnik

Jedna od njih, dovoljno uvrnuta i u svojoj izvornoj varijanti, svakako je priča o seksualnim odnosima sinova Božjih i kćeri ljudskih, što je dovelo i do Potopa (Postanak 6). 

Nama autor ne objašnjava tko su zapravo sinovi Božji, samo znamo o njima da su im se dopale lijepe ljudske kćeri, pa su ih počeli uzimati kako im se htjelo. Iz tog prilično nasilnog odnosa nastaju Nefili, za koje se kaže da su bili divovskog rasta. 

Biblija na steroidima

Ono što Biblija u ovom mutnom tekstu dalje priča jest da je Jahve odlučio uništiti sav svijet u Potopu, pa su u njemu skončali i Nefili, iako će kasnije ista ta Biblija pričati da su Izraelci u obećanom Kanaanu vidjeli njihove potomke (Brojevi 13).

Već je ovakva priča previše maštovita (da ne kažemo, nebulozna), ali potonji judaistički spisi poput Knjige Budnih nude nam Bibliju na steroidima. Tamo nakon Potopa, iz trupala pobijenih divova, izlaze zlodusi, koji nesmiljeno napadaju ljude, čine nasilje i uzrokuju bolest. U vremenima kada ljudi nisu znali za mutacije u stanicama i mikroorganizme, bolesti su bile pripisane utjecaju zloduha. 

Ako vam se ovo već čini grotesknom izmišljotinom, samo pogledajte kako taj mit dodatno ukrašava autor kasnije Knjige Jubileja. 

Foto: hr-vjesnik

Dogovor Boga i đavla

U njoj Nou i njegove sinove, koji su tek izmilili iz korablje nakon Potopa, toliko muče zlodusi, da ih Bog odlučuje sve svezati i baciti u neko mistično i grozno “mjesto suđenja”, gdje će u mukama čekati konačno uništenje. I taman kad je izgledalo da će se svijet zauvijek osloboditi demona, na scenu stupa njihov vođa koji se zove Mastema (znam, bili ste uvjereni da se zove Sotona).

On uspijeva dogovoriti s Bogom da poštedi deseti dio demonskog mnoštva, pa da onda oni mogu slobodno nastaviti svoje švrljanje Zemljom, mučenje ljudi, opsjedanje i ubijanje. Ostalih 90% zloduha završava na mjestu koje spominje i Novi zavjet (Judina i Petrove poslanice) kao Tartar, tamnicu u kojoj okovani pali anđeli čekaju konačni Sud. 

I kao posljedicu tog dogovora između Boga i Masteme, kojega će se još spominjati pod imenima Belzebub i Sotona, imamo u Evanđeljima cijelu onu mučnu zabavu s demonima koji progovaraju iz opsjednutih ljudi pa se svađaju s Isusom ili ga preklinju, dok ih on neštedimice i bez napora izgoni van. Kasnije tu moć izgona zlih duhova dobivaju i apostoli, a onda i svi ostali koji stvarno vjeruju u Isusa.

Foto: hr-vjesnik

Egzorcistička prodaja magle

A među tim navodno pravim Kristovim vjernicima nalaze se i egzorcisti, od Crkve određeni ljudi s posebnim moćima u istjerivanju demona. Kažu da u Hrvatskoj postoji samo jedan opunomoćeni egzorcist, čije nam se ime taji kako bi ga se zaštitilo od interesa javnosti. 

U suštini se radi o prodaji magle, o uvjeravanju naivnih da im nema druge pomoći do podvrgavanja jednom mučnom obredu, kojega se izvodi isključivo nad ljudima labilne i poremećene psihe, što onda neupućenom promatraču može djelovati vrlo stvarno. Na to će se onda nadodati i nevjerojatne i ni s čim potvrđene pripovijesti o demonima koji pljuju čavle (!) i slične koještarije.

Sva tajna priče o demonima jest širenje straha, kao ključnog oružja držanja vjernika u pokornosti. Nećete slušati popove, u redu, evo sad će demoni na vas. Svijet je podijeljen na carstvo Crkve i carstvo demona, pa nevinim naivcima ne preostaje drugo doli da ostanu u Crkvi, unatoč svim njezinim problemima.

I da joj, dakako, daju lovu.

Autor: redakcija hr-vjesnik