U subotu je na Maksimiru održan koncert duhovne glazbe Progledaj srcem, u produkciji lokalne zagrebačke televizije Laudato TV proizašle iz udruge Ime dobrote, koja se bavi promicanjem obiteljskih i kršćanskih vrijednosti, kako si takve udruge i organizacije znaju tepati.

Foto : Screenshot

Na koncertu je nastupio creme de la creme hrvatskog vjersko-glazbenog kruga: sestre Husar, Rafo, Alan Hržica, Tony Cetinski, kršćanska grupa Emanuel. Podsjećam, neki od navedenih su već surađivali na polju ”promicanja obiteljskih i kršćanskih vrijednosti” kada su 2016. godine snimili pjesmu protiv abortusa pod naslovom Želim živjeti, na kojoj su surađivali kršćanska grupa Emanuel, Shorty, Nina Badrić, sestre Husar, sestre Palić i Alan Hržica te je dana na raspolaganje inicijativi 40 dana za život.

Što se tiče lokacije koncerta, ona je prikladna jer nogometnim stadionima u Hrvatskoj redovno odjekuju poruke ”mira i ljubavi” u obliku raznoraznih nacionalističkih pjesama, pjesama posvećenih ubijanju Srba i transparenata koji slave NDH i zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac Vjekoslava ”Maksa” Luburića.

Naravno, neizostavni folklor koncerta bile su hrvatske zastave i domoljubne pjesme kao Moja domovina i Dajem ti srce, jer inače Isus obožava Hrvate, voli gledati hrvatsku repku, a najviše voli svježe preobraćenike i licemjere koji koriste vjeru kao paravan za opravdavanje vlastitih postupaka i održavanje slike o sebi kao ”dobrog pojedinca punog ljubavi”.

Foto : Screenshot

Infiltracija Crkve u civilno društvo preko duhovne glazbe

Ovaj koncert i općenito ovakav modus operandi Crkve i raznih konzervativno-klerikalnih udruga je pokušaj perfidnog zamagljivanja, neutraliziranja klasičnih klerikalnih stavova s ciljem pridobivanja mlađe populacije. Pri tom procesu neutraliziranja pokušavaju se u prvi plan plasirati poprilično općenite vrijednosti kao što su ljubav, pozitivnost, bliskost, zajedništvo, a s druge strane dosta se pazi da u tom predstavljanju ne izlete ili da se prikladno, s dozom opreza, upakiraju stavovi koji su vezani uz zabranu abortusa, ograničenje prava LGBTIQ+ zajednice i nacionalizam.

Cilj je Crkvu – tradicionalnu, nedovoljno fleksibilnu instituciju – odjenuti u novo ruho, dati joj drugu auru koja neće odisati isključivošću i monotonošću, koju neće reprezentirati samo svećenici. Također, cilj je infiltrirati klerikalno mišljenje u svaku društvenu poru u svrhu širenja društvenog utjecaja Crkve.

Upravo je duhovna glazba, s daškom komercijalnosti, jedan od mehanizama pokušaja neutralizacije standardnih klerikalnih stavova, davanja ”novog ruha” Crkvi i perfidnog guranja klerikalnih stavova i vrijednosti u javni, komercijalni prostor, a sve to pod krinkom otvorenosti, pozitivnosti i najbitnije – uz naglašavanje apolitičnosti i neideoloških tendencija.

Foto : Screenshot

Saborski zastupnik Mosta Marin Miletić jedno je utjelovljenje takvog diskursa – čovjeka koji stavom ”volim sve što vole mladi” želi impresionirati mlađu populaciju (o čemu je izvrsno pisala Hana Samaržija) i zatim servirati klerikalne stavove upakirane u ”benevolentni” narativ o pozitivnosti, zajedništvu i ljubavi prema domovini.

No teme kao što su pravo na abortus, prava LGBTIQ+ zajednice, prava migranata te slučajevi kao što je slučaj Mirele Čavajde vrlo brzo ogole tu ”pozitivnost i ljubav” i prokažu ono pravo, nepatvoreno lice hrvatske Crkve i cjelokupne bulumente prerušene u katolički Woodstock, a to je lice koje želi upravljati tuđim slobodama, lice koje ženu jedino sagledava kroz prizmu obitelji i rođenja djece, lice diskriminacije.

Možete li to držati u svoja 4 zida?

Najčešća je rečenica onih koji se bezuspješno trude neutralizirati katolibanstvo kada su u pitanju prava LGBTIQ+ zajednice: ”Nisam homofob, nemam ništa protiv njih, ali zašto oni moraju paradirati, trebali bi to držati u svoja 4 zida.”

A ja imam pitanje za one koji su pohodili ovaj koncert: Možete li ovaj klerikalni dernek držati u svoja 4 zida?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije hr-vjesnik portala