Najpoznatiji Dalmatinac, novinarski bard, umro je odbačen od vlastitog Splita.

Foto: hr-vjesnik

Miljenko Smoje, zapravo, svaka je od onih brodica ili barki što burdižaju na moru, svaki od vapora ili trajekata što krstare u svojem periplu duž obale ili među škojima; Miljenko Smoje svaka je ona karijola i traktor, tamić i damper što migolje se po dalmatinskim makadamima noseći nešto ili odlazeći po štogod; Miljenko Smoje svaka je otočka limena glazba ili crkveni zbor u Zagori, svaka škojska klapa i dojedna grupa pučkih pjevača u nekoj župi podalje od mora;

Foto: hr-vjesnik

A što se tiče privatnog života, Miljenko Smoje, pisao je 2012. povodom izlaska dokumentarnog serijala “Libar Miljenka Smoje” Večernji list, “imao je u životu samo jednu ljubav, Lepu, svoju muzu, s kojom je proveo čitavih pola stoljeća. Kada je 1944. u Lenjingradskoj ulici nedaleko od svoje kuće srela dvije godine mlađeg Smoju, i ona je iza sebe imala propali brak, sa židovskim trgovcem Karlom Gleicherom, iz kojeg se 1942. rodila kći Renata. ‘Upoznao nas je zajednički prijatelj Frane Lentić.

Foto: hr-vjesnik

Zavoljeli smo se istog momenta, to je bila kemija, nešto jače i od ljubavi. Otkako smo se sreli, uporno me nagovarao, ali nisam se htjela udavati. Šta nam je falilo, živjeli smo zajedno, slagali se beskrajno, nismo gnjavili jedno drugo. Pa mi smo se vjenčali kad smo se sreli, to je bilo gotovo. Udali su me na prevaru: farmaceutkinja Vera Margetićka, valjda se dogovorila sa Smojom, došla je po mene, pa ja pitam di ćemo, a ona kaže: Ideš se udat’ prisjetila se Lepa Smoje tog 10. travnja 1963. kada su otišli u matični ured u Žrnovnicu, gdje su se oboje izjasnili kao Hrvati u vrijeme kad je bilo preporučljivo izjasniti se kao Jugoslaven.

Foto: hr-vjesnik

– Smoje je bio lijen i pun talenta, a ja ambiciozna. Ala, kad se to nađe i spoji! Možete zamislit. Uvik ga je tribalo poticat. Ma svaka žena daje mužu poticaj. Žena je ta, ona je uvik majka – pričala je o njemu njegova Lepa godinama poslije njegove smrti 1995. godine, prisjećajući se kako ga je morala nagovarati da krene sa serijom.

Foto: hr-vjesnik

Miljenko Smoje dalmatinska je i latinica i ćirilica, i čakavica i štokavica, i katolištvo i pravoslavlje podjednako prisutno i ubicirano uzgor i dozdol u prostoru dalmatinstva na Jadranu. Gotovo cijeloga života jedan od omiljenih hrvatskih pisaca i novinara, simbol Splita i Dalmacije, Smoje se 90-ih našao na meti nacionalističkih napada i doživio brojna poniženja i izgone, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu.

Foto: hr-vjesnik

Iako je živio prema mantri svoga Meštra iz Velog Mista, “neću politiku u svoju butigu” i vazda govorio “bolje rak nego rat”, u ta ga se burna vremena proglašavalo komunistom, četnikom, Jugoslavenom, pa čak i Miloševićevim čovjekom. U vlastitom Splitu, kojeg je toliko proslavio, nije se mogao voziti taksijem ni ući u restoran.

Foto: hr-vjesnik

A i Boris Dvornik, njegov dugogodišnji prijatelj i zvijezda Malog i Velog mista, postao je saborski zastupnik HDZ-a i odrekao se starog prijatelja. U tim je posljednjim godinama, kada se već i razbolio od raka pluća Smoje počeo pisati za Feral Tribune. Novinar Ferala Predrag Lucić, i sam prerano preminuo prije dvije godine, godinama kasnije prisjetio se misterija Smojina posljednjeg teksta.– Feral bi izašao, a Smoje bi već drugo jutro predavao novi tekst za sljedeći broj i govorio: Kad ja umrem, da vam ostane. I stvarno je bilo tako – rekao je Lucić.

Autor: M.M.