Kosovo je dio Srbije, Njemačka i Hrvatska su susjedne zemlje, hrvatske vojne operacije okončane su 1996. godine, a razvijanje turizma za cilj ima podizanje turističkog samozadovoljstva – sve ovo i još mnogo toga piše u doktorskoj disertaciji aktualnog ministra obrane Marija Banožića “Marketing selektivnih oblika turizma u Kontinentalnoj Hrvatskoj”.

Foto : Screenshot

Banožić je disertaciju obranio 2013. godine na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, na poslijediplomskom studiju managementa koji će nekoliko godina kasnije dati najpoznatijeg HDZ-ovca među doktorima i doktora među HDZ-ovcima Vicu Mihanovića. 

Banožić i Vice dijele poslijediplomski studij i jednog člana stručnog povjerenstva

Sedam godina mlađi Banožić završni rad na doktorskom studiju obranio je 14. listopada 2013. godine, a Mihanović 28. veljače 2018. godine. Osim poslijediplomskog studija i stranačke pripadnosti, dva doktora povezuje i umirovljeni profesor Mane Medić koji je obojici bio član stručnog povjerenstva. Banožiću su u povjerenstvu bili još i Kristina Brščić te Drago Ružić. On mu je i mentorirao rad.

Banožićeva disertacija ima uvod, pet većih cjelina te zaključak, priloge i popis literature. Tematizira postojeće i potencijalne resurse neophodne za razvoj turizma u kontinentalnom dijelu Hrvatske, propituje tko su nositelji marketinških aktivnosti u turizmu tog dijela države te zakonske i organizacijske pretpostavke za uspostavu efikasnijeg modela marketinškog upravljanja kontinentalnim dijelom zemlje kao turističkim odredištem.

Bio je dosta skeptičan prema državnim službenicima u ministarstvima

Istraživanje u radu proveo je “na panelu sastavljenom od pet grupa ispitanika”, redom ključnih subjekata za turizam u kontinentalnoj Hrvatskoj. To su upravitelji turističkim resursima, vlasnici turističkih resursa, znanstvenici, predstavnici državnih tijela te putničke agencije i turistički informativni centri u županijama. Upitnik za istraživanje poslao je na adrese 873 ispitanika, odgovorilo mu ih je 328.

Zanimljivo, napisao je i ovo: “S obzirom da državni službenici najčešće zastupaju službeni stav vodeće politike, na njihove odgovore treba gledati kao na službene izjave, a one se ne bi uvelike mijenjale, čak i da je u istraživanju sudjelovao manji broj državnih i javnih službenika.” Potom precizira da misli na državne službenike u ministarstvima i turističkim zajednicama.

Između Banožićeve i Mihanovićeve disertacije nekoliko je bitnih razlika. Prvo, ni uz pomoć PlagScana kod Banožića nismo otkrili veće dijelove teksta preuzete iz drugih izvora bez navođenja autora. Drugo, nismo detektirali potpuno besmislene rečenice kakvih kod Mihanovića ne manjka, premda ima opaski na razini osnovne škole i loše napisanih misli.

Treće, bez namjere da ga znanstveno vrednujemo, rad se na prvi pogled čini bližim idealu doktorske disertacije, s korektnim pozivanjem na brojne izvore i ambicioznijim istraživanjem od Mihanovićeva. Na koncu, što ne mora ništa značiti, ali valja spomenuti kad već uspoređujemo, ima bitno više stranica od Mihanovićeva – 374 s prilozima ispisao je aktualni ministar obrane, nasuprot 196 stranica

autorskog djela predsjednika splitskog HDZ-a.

No…

Ni Banožićev rad nije lišen živopisnih propusta.

Na stranici 30., u sklopu poglavlja “Povijesni pregled razvoja turizma Republike Hrvatske”, autor piše: “Nakon vojnih operacija združenih hrvatskih vojnih snaga 1996. godine u kojima su oslobođeni do tada okupirani prostori Hrvatske uz granicu Bosne i Hercegovine, započinje ponovno oživljavanje turizma i obnova uništenih objekata.”

Iznenadilo nas je otkriće o 1996. kao godini izvođenja združenih vojnih operacija hrvatskih vojnika. Prema svemu što znamo, te je godine bio mir, ratovalo se do 1995. 

Kako su Njemačka i Hrvatska postale susjedne države

Prvi pravi biser je na stranici 129. Dame i gospodo, Mario Banožić piše: “Samo susjedne zemlje poput Njemačke, Austrije, Slovenije broje preko 70 milijuna cikloturista.”

Ne sumnjamo da je ministru obrane kao članu HDZ-a Hrvatska velika, pa i najveća, no čak ni u maksimalističkim hadezeovsko-pravaškim fantazijama nismo zapazili da je bilo riječi o širenju Hrvatske do Njemačke. I dok nismo pročitali Banožićev doktorat, zaista nismo znali da su Hrvatska i Njemačka susjede. 

Na stranici 228. stoji ovo: “Govoreći o susjednim državama s kojima Kontinentalna Hrvatska graniči može se reći da je Republika Srbija država koja broji preko 7 milijuna ljudi, glavni je grad Beograd koji ima preko I,6 milijuna stanovnika, u svom političkom ustroju sadrži dvije autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo, ukupne je površine 88.509 km2, umjerene je kontinentalne klime i ima iznimno razvijen promet i turizam na najdužoj rijeci Dunavu jer čak 588 km prolazi kroz Srbiju.”

U fusnoti se poziva na podatke Turističke organizacije Srbije. HDZ-ovac Banožić pisao je, dakle, 2013. godine o Kosovu kao dijelu Srbije, premda je Hrvatska još u ožujku 2008., upravo u mandatu HDZ-ove vlasti, priznala Kosovo.

Svakako najlascivniju opasku Banožić je ispisao na 64. stranici. Na kraju poglavlja “Mogućnosti za razvoj selektivnih oblika turizma u Kontinentalnoj Hrvatskoj”, a nakon što veli kako rezultati istraživanja provedenih za potrebe rada potvrđuje da se hrvatska turistička ponuda “treba temeljiti na starim proizvodima sunce i more, ali i vrlo bogatoj i raznolikoj unutrašnjosti, uglednim događajima, kulturnim atrakcijama, seoskim pejzažima s poljoprivrednim područjem, vinskim cestama, selima, vinogradima, parkovima prirode, rijekama, jezerima, šumama”, piše: 

“Stavljanjem turističkih potencijala Kontinentalne Hrvatske u funkciju razvoja turizma privući će nove turiste u Republiku Hrvatsku, ali i produžiti vrijeme boravka postojećih turista u odredištu te povećati samozadovoljstvo turista.”

Zašto je autoru bitnije istaknuti turističko samozadovoljstvo od zadovoljstva ostalo nam je nejasno čak i nakon što nam je odgovorio na mail i ponudio objašnjenja nekih nejasnoća u radu.

Naravno da ima slovnih grešaka, ima ih vjerojatno svako veće djelo, pa nećemo zamarati s njima. Rečenice poput. “Stvaranje je selektivne turističke ponude kontinenta i razvoj turističkih proizvoda prema turističkim potencijalima kontinenta razvijeno, prije svega, iz reakcije na sve izraženije probleme s kojima se suočava kako strani, tako i domaći potrošač pri odabiru Republike Hrvatske kao odredišta za konzumiranje turističkog proizvoda”, mogle su biti sretnije napisane – stvaranje je razvijeno? razvoj turističkih proizvoda je razvijen? nešto treće? – ali osječki fakultet navikao nas je na spektakularnije podvige.

Veliki događaji su odgovarajući, ali veliki značaj imaju i mala događanja

Nije naročito dramatična ni ova: “Hrvatski se BDP izjednačio tek 2003. s onim iz 1990., nakon čega je počeo raspad Jugoslavije i prijelaz na tržišno gospodarstvo.” U redu, mogla je biti bolje složena, ali jasno je što želi reći.

Sličnu nezgrapnost ima i na 88. stranici: “Sve se većim korištenjem interneta, uz mogućnost samostalnog rezerviranja, sve više ostvaruje individualnih putovanja.”

Stranica 133 nudi još jednu nepočešljanu misao: “Odgovarajući su veliki događaji oni koji privlače velik broj posjetitelja kao što su Olimpijske igre, svjetska prvenstva i sl., dok pored njih veliki značaj imaju mala ili lokalna događanja.”

Stranica 144: “Gastronomija nadilazi ono što pojašnjava što treba jesti i piti, tj. stvarne proizvode, nego kako jesti, kada i gdje ćemo jesti, a što je najvažnije zašto jesti hranu, odnosno način na koji trebamo jesti i piti.”

Pravi rebus je na 154. stranici: “Kultura dolazi od lat. cultus što znači štovati, častiti, odnosno u širokome smislu riječi sve što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnome i umnome radu ljudi.

Kultura kao pojam u svrhu korištenja u ovome radu nije dovoljno definirana tom jednostavnom definicijom i sam pojam po sebi zbog svoje nedovoljne definiranosti nije u mogućnosti nositi pridjev složenijem pojmu kao što je kulturni proizvod.”

Tko mu je branio da kulturu “dovoljno” definira?

Na stranici 11. otkriva da krapinski pračovjek nije odlazio na ljetovanja. Dobro, nije napisao baš tako, sad ćemo citirati: “Naime, navodeći teorije brojnih autora, začeci se turizma bilježe u dalekoj povijesti te se kao prapočetak može smatrati prvo kretanje Homo erectusa čiji su fosilni ostatci pronađeni na širem području zapadne Europe, Afrike i Kine. Ljudi su se na početku kretali neorganizirano u potrazi za hranom ili bijegom tjerani opasnostima, upoznajući tako nove prostore. Pračovjek nije napuštao svoje stanište iz turističkih razloga, ali se udaljavao od svog staništa i započeo je kretanje.”

Rečenica koja izgleda kao hommage Vici Mihanoviću

Na stranici 47. nalazimo jedan mihanovićevizam:

“U cjelokupnom razdoblju od završetka Domovinskog rata do danas Hrvatska na međunarodnom tržištu investicijskog kapitala posljednjih godina ne bilježi značajniju poziciju kada je riječ o privlačenju stranih ulaganja.” 

Za domaći rad odgovorite kad Hrvatska “ne bilježi značajniju poziciju kada je riječ o privlačenju stranih ulaganja”: traje li ta drama “u cjelokupnom razdoblju od završetka Domovinskog rata do danas” ili “posljednjih godina”?

Na stranici 89. još jedna rečenica koja bi se, da nije nastala bitno ranije, mogla čitati i kao hommage Mihanoviću: “Većina putnika dolazi organizirano, iako se posljednjih godina s razvojem bookinga putem interneta javlja sve veći broj dolazak individualnih dolazaka te su putovanja ostvarena isključivo avionom.”

Stranica 93. sadrži Banožićev šerlokovski proplamsaj. U poglavlju “Domaća potražnja za turističkim proizvodima Republike Hrvatske”, nakon što čitatelja upozna da su istraživanja Instituta za turizam otkrila kako se “među najčešće motive turističke potražnje ubrajaju kupanje, sunčanje i skijanje”, aktualni ministar obrane donosi senzacionalno otkriće: “Kupanje je i sunčanje vezano uz temperaturu zraka i more, znači isključivo uz ljetne mjesece, dok je skijanje vezano uz snijeg, odnosno uz zimu.”

Ništa manje ingeniozno nije ni ovo sa 156. stranice: “Pozivajući se na prethodne definicije, vidljivo je da se, bez obzira bilo govora o kulturnom turizmu kao posebno obliku turizma ili definirajući ga nekako drugačije, može zaključiti da je kultura u njemu prisutna na izravan ili neizravan način.”

Tako smo doznali da u kulturnom turizmu ima kulture. Sjajno! Bravo!

Na stranici 157. nalazimo sljedeći pasus: “Glede državne uprave situacija je vrlo slična ne samo unutar Republike Hrvatske, nego i većine europskih zemalja. Uredi su za upravljanje baštinom i turizmom strukturirani unutar različitih odjela gdje je turizam uglavnom smješten u odjelu gospodarstva, dok je baština redovito smještena u odjel kulture ili športa i obrazovanja. Tako da su naši menadžeri i vlasnici pojedinih agencija koje se bave razvojem kulturnih projekata i korištenjem, prije svega, suočeni s političkom scenom u Hrvatskoj.”

Suočeni s političkom scenom?

Banožić je bio vrlo kritičan prema organizaciji hrvatskog turizma

A na stranici 181. sljedeća je činjenica: “Aktivni su izleti oni koji od gostiju zahtijevaju aktivno sudjelovanje u njima.”

Zapamtite ovo. Aktivni izleti zahtijevaju aktivno sudjelovanje.

Zanimljivo, Banožić je u radu prilično kritičan prema koječemu u organizaciji hrvatskog turizma. Piše kako nema jasnih pravnih okvira za poticanje izravnih ulaganja, podsjeća na neuspješne slučajeve privatizacije turističkih poduzeća, ukazuje na nedovoljno jasne akte u definiranju vlasničkih odnosa, lošu suradnju pojedinih ministarstava, visoku razinu birokratiziranosti i neučinkovitosti pravosudnog sustava, kritizira činjenicu da je Hrvatska turistička zajednica slijedila ustroj države što se, smatra sadašnji HDZ-ov ministar, nije pokazalo dobrim rješenjem, jer “velik je broj županijskih turističkih zajednica koje nemaju dovoljno vlastitih prihoda niti za režijske troškove, a kamoli za realizaciju osnovnih zadaća”.

Obratili smo se, naravno, Banožiću. Na neka pitanja je odgovorio, neka je ignorirao. Recimo, ono o susjednoj Njemačkoj i o samozadovoljstvu turista.

“Doktorsku disertaciju naslova ‘Marketing selektivnih oblika turizma u Kontinentalnoj Hrvatskoj’ pisao sam od 2009. do 2013. godine pod mentorstvom Drage Ružića. Disertaciju sam obranio 14. listopada 2013., prema uobičajenoj proceduri prilikom koje je povjerenstvo jednoglasno donijelo odluku o njezinoj uspješnoj obrani.  

Disertacija je lektorirana, a s obzirom na to da 2013. godine nije bilo dostupnih ‘antiplagijat’ aplikacija, njezin sam sadržaj na vlastitu inicijativu provjerio 2021. godine i potvrdio kako sadrži 125 520 riječi, odnosno 807 443 znaka, 768 citata iz raznih izvora od čega 132 iz knjiga, 223 iz članaka, 185 s interneta, te 136 iz ostalih izvora”, prvi je dio odgovora.

Na upit o vojnim operacijama 1996. godine, poziva se na Zakon po kojem je rat imao i produžetke sve do šestog mjeseca 1996. Banožić veli:

“Kad su u pitanju vojne operacije izvedene 1996. godine koje spominjem u potpoglavlju 2.2.1. disertacije, misli se na sveukupne aktivnosti koje je Hrvatska vojska izvodila tijekom Domovinskog rata koji je službeno, prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji trajao do 30. lipnja 1996. godine.”

Svejedno, ostalo je nepoznato koje su vojne operacije završene krajem lipnja 1996. godine.

Svejedno, ostalo je nepoznato koje su vojne operacije završene krajem lipnja 1996. godine.

Kaže da je znao da je Hrvatska priznala neovisnost Kosova iako ga je pripisao Srbiji

Pitali smo ga i je li mu poznato da je Hrvatska priznala neovisnost Kosova pet godina prije nego što je napisao da je ono u sastavu Srbije. Slijedi odgovor:

“Naravno da mi je poznato kako je Republika Hrvatska priznala samostalnost Kosova 2008. godine. Rečenica s 228. stranice koju navodite dio je poglavlja koji pruža pregled turističkog okruženja drugih država, u ovom slučaju Srbije. Ova rečenica podrazumijeva doslovno preneseni citat s internetske stranice Turističke organizacije Srbije, namjerno i svjesno prenesen u nepromijenjenom obliku kako bi bila jasno vidljiva samodopadna promocija ove organizacije s nedvojbenim korištenjem netočne informacije.”

Vrlo kreativno tumačenje, no teško da je na stranici srpske Turističke zajednice stajala rečenica s ovakvim početkom: “Govoreći o susjednim državama s kojima Kontinentalna Hrvatska graniči može se reći da je Republika Srbija država koja broji preko  milijuna ljudi, glavni je grad Beograd koji ima preko 1.6 milijuna stanovnika, u svom političkom ustroju sadrži dvije autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo”… Zašto bi, naime, Turistička zajednica Srbije pisala s kim graniči “Kontinentalna Hrvatska”?

Na koncu, zanimalo nas je otkud ministru kritičnost prema državnim institucijama.

“Kad je u pitanju kritika političkih struktura, doktorska disertacija kao izvorni znanstveni rad upravo ima za cilj kritički vrednovati rad u pojedinom području, u ovom slučaju turizma u 13 kontinentalnih županija u RH. Doktorska disertacija nije ograničena isključivo na kritiku, već je u njoj ponuđen model razvoja selektivnih oblika turizma na razini županija. Koliko mi je poznato, niti jedna županija u RH još nije primijenila tzv. triple helix model koji je ponuđen u disertaciji, a koji jasno povezuje politiku, znanost i praktičnu primjenu.”

Ostaje nam čekati političku opciju koja bi ostvarila Banožićeve ideje.

Autor : redakcija hr-vjesnik