Preminula je Ankica Lepej, prva hrvatska zviždačica. Lepej je bila bankovna sužbenica koja je 1998. razotkrila račune obitelji Tuđman. Nakon toga dobila je otkaz.

Lepej je kao zaposlenica Zagrebačke banke otkrila hrvatskoj javnosti da supruga bivšeg predsjednika Ankica Tuđman ima ušteđevinu u toj banci od 210.000 njemačkih maraka i 15.000 dolara, koje predsjednik Tuđman nije prijavio u imovinskoj kartici. Zbog svog otkrića Lepej je ostala bez posla te je protiv nje pokrenut kazneni postupak. O svemu tome Lepej je kasnije objavila knjigu.

Foto : hr-vjesnik

Tužnu vijest o smrti Ankic Lepej objavila je na svom Facebook profilu Sanja Sarnavka.

Foto : hr-vjesnik

– Sad sam saznala da Ankica Anita Lepej, naša hrabra i predobra sugrađanka, ipak nije uspjela pobijediti koronu. Otišla je za svojim najdobrijim. Žao mi je. Ona je pokazala kako se voli domovina na pravi način. Skupo je platila svoj čin građanske hrabrosti, ali nikada nije požalila niti je odustala od ukazivanja na nepravde i glasnog prosvjedovanja čim bi uočila neku. Bile smo si drage. Počivat će uz svog najdobrijeg. Zbogom, Ankice draga, poručila je Sarnavka.

Kažu da je Hrvata premalo, da su rezultati Popisa strašni i da se sve više mladih iseljava: želite li da vam djeca ne odu, sakrijte od njih priču o Ankici Lepej onako dobro i efikasno kako se to već čini desetljećima i kako se, uostalom, kriju mnoge činjenice o devedesetima i režimu Franje Tuđmana.

Neka s njom, s njezinom skromnom penzionerskom smrću, ode još jedan komadić istine o zlom vremenu i nakaznoj vladavini koja je danas inspiracija, a ne opomena, pa su svjedočenja o njoj hereze, nepotrebna zanovijetanja, neprijateljska djelatnost. Nije lako živjeti s istinom o Hrvatskoj.

Hrvati 1998. pamte po nacionalnoj euforiji, ne po stradanju Ankice Lepej

Da se među preostalim Hrvatima napravi anketa po čemu se sjećaju 1998., vjerojatno bi većina spomenula uspjeh nacionalne reprezentacije. Pod vodstvom Ćire Blaževića Hrvatska je prije 23 godine postala treća nogometna reprezentacija na svijetu.

Nogometna euforija i erupcija nacionalnih strasti, osnažena ratnim trijumfom i etničkim čišćenjem kao ostvarenjem sna domovinskih stratega, duboko su utisnute u nacionalni ponos. Borba i stradanje Ankice Lepej ne. Obračuni režima s pojedincima nisu podesan materijal za krojenje nacionalnih odora, barem dok su režimi živi ili dok vladaju njihovi epigoni.

Da je tuđmanizam pao kao socijalizam, danas bi, možda, Lepej bila nešto poput Stepinca. S tim što je Stepinca, čovjeka po mnogočemu nedoraslog vremenu i položaju, posthumno trebalo šminkati. O Lepej, pak, samo treba govoriti onako kako je bilo.

A bila je bankovna službenica, jedna od nekoliko tisuća ili stotina tisuća. Mogla je kroz posljednju dekadu 20. stoljeća proći građanski nezainteresirano, kako je već vazda poželjno.

Nezamjeranje i šutnja ovdje se oduvijek smatraju vrlinom

Dolaziti i odlaziti s posla, ispijati kave, ćaskati s prijateljicama, kuhati ručkove i večere, brinuti se o djeci, planirati godišnje odmore, ispunjavati križaljku prosječnog, uobičajenog života i, eventualno, navečer, dok na televiziji gleda i sluša poglavara, suprugu mu i cijelu klasu novih vladara sumnjive imovine i nesumnjive amoralnosti, promrmljati psovku.

Nezamjeranje i šutnja oduvijek se ovdje smatraju vrlinom: oni koji su tih godina vjerno služili poglavaru i osmišljavali strategije osobnih karijernih probitaka nakon njegove smrti danas su hrvatski predsjednici, premijeri, ministri. Ankicu Lepej je jednostavna i banalna istina o vladarovoj imovini pretvorila u izopćenicu, izbacila ju je iz životne kolotečine, toliko silno i snažno da se nikad nije vratila.

Ostala bez posla zbog istine o imovini poglavarove supruge

Lepej je, dakle, koji mjesec nakon nacionalnog nogometnog trijumfa povjerila Jutarnjem listu da je kućanica Ankica Tuđman, poglavarova supruga, u banci oročila 210 hiljada njemačkih maraka i 15.740 dolara, premda gospođa poglavaruša, prema navodima iz imovinske kartice, nije imala imovinu.

Reakcija sustava bila je hitra. Uprava Zagrebačke banke, predvođena Franjom Lukovićem, raspisala je tjeralicu od milijun kuna za osobom koja je odala istinu.

“Bila nam je to najteža noć u životu. Izgledala je ta tjeralica kao da smo na Divljem zapadu. Bojali smo se zbog djece. Sutra navečer s odvjetnicom Alaburić odlazimo u Zagrebačku banku te sam se prijavila da sam ja dala podatke o Tuđmanovim računima. Nisam uzela ponuđenu nagradu od milijun kuna”, posvjedočit će mnogo godina kasnije novinarima.

Prezrena i osiromašena, godinama je mijenjala podstanarske adrese

“Nakon dolaska u stan uskoro je došla policija i odvela me u policijsku postaju. Za mnom je došao i muž, kojeg su isto pritvorili zbog ispitivanja. Odvjetnica Alaburić također je došla i bila uz mene u nastavku ispitivanja. Dobila sam momentalni otkaz, optužnica protiv mene je prekinuta, zbog bojazni što bi se još otkrilo pri suđenju”, rekla je Lepej.

Istina o vladarovim računima otjerat će je u malu mirovinu, suprug će joj godinama uzalud tražiti posao. Prezreni i osiromašeni, strpljivo će mijenjati podstanarske adrese sve dok im 2006. godine Grad Zagreb nije dao stan na korištenje.

“Ovo je najljepša vijest u ovih osam godina. Ja sam stvarno na rubu provalije, a bila bih najsretnija da nisam ni od koga ništa trebala tražiti. Koliko god nam ljudi čestitali, nije bilo šanse da se zaposlim”, izjavila je tada. Gradski je stan dobila tek kad je “dostavila medicinsku dokumentaciju”.

Život Ankice Lepej priča je o hrabrosti i otporu nepravdi

Dio onoga što je proživjela Lepej je opisala u autobiografiji Istina – Savjest iznad bankarske tajne, objavljenoj prije 18 godina. U to je doba, baš kao i 1998. godine, u Republici Hrvatskoj još postojala nada pa se činilo da se ima smisla žrtvovati i pisati o tome. Činilo se da ima smisla voditi računa o kičmi i integritetu.

Život Ankice Lepej priča je o hrabrosti nasuprot konformizmu, spremnosti na istinu umjesto pristajanja na laž, o otporu nepravdi nasuprot suživota s njom. Ona je samo rekla da je car gol. Odnosno, da je imućan. I lažljiv. Sve to danas je u Hrvatskoj jednako nepoželjno kao i 1998. godine, pa i nepoželjnije.

U ta davna doba naivno smo i priglupo vjerovali da će jednom, skoro, nastupiti promjena. Danas, dok vladaju politička djeca onih čiju je laž razotkrila Lepej, znamo da je za ovu državu kasno. Zato se šuti i o Ankici Lepej. O njoj nije moguće pričati bez demontaže mita o dobrom vođi i ocu domovine. Mislite li da Jakov Sedlar traži glumicu koja bi igrala Ankicu Lepej?

Bilo bi neprilično da Ankica Lepej dobije ulicu u ovakvoj državi

Nema za čestitu Lepej mjesta među junacima našeg doba, sumnjivo obogaćenima i još sumnjivije neosuđivanim tajkunima, generalima i političarima. Bilo bi neprilično i da joj ime danas-sutra postane naziv ulice u državi nađubrenoj spomenicima onome čiju je laž raskrinkala. Ljepše bi ga bilo sačuvati kao šifru za vrline prezrene u državi prevaranata raznih profila. 

Pa da se, kad kažemo Ankica Lepej, sjetimo Arsenovih stihova: “…ali moje se ime ne izgovara javno, policija ne dozvoljava da se širi. Moje ime je konspirativno ime nekih mojih drugova. Ono se ispisuje noću po zidovima, pod cijenu slobode.”

Lepej je godinama bolovala od teške bolesti a u prosincu je objavila da je oboljela i od COVID-a. Nažalost, bolest je bila jača.

Autor: M.M.