Izvor slike: Jutarnji list

HDZ-u izbori odgovaraju što prije, dok vani nema previše slučajeva koji pokazuju manjkavost zdravstvenog sustava i dok još ne osjećamo recesiju koja nam je neminovna

Kako se na svjetlo dana sve više probijaju slike zdravstvenog sustava koji puca po šavovima, a stranački uhljebi su postali minsko polje kroz koje se vladajući HDZ mora probijati, tako se zaoštrila predizborna kampanja koja se, od trenutka kada je koronavirus ušao u Hrvatsku, kontinuirano vodi, ali prikriveno.

Vlada je odmah uhvatila uzde, a premijer Andrej Plenković dao ih je u ruke pravim ljudima – netom imenovanom ministru zdravstva Viliju Berošu i ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću.

Dobra komunikacija Nacionalnog stožera civilne zaštite, posebno epidemiologinje Alemke Markotić s javnošću, te uspjeh da se pandemija drži pod kontrolom HDZ-u su naglo podigli popularnost. Plenković je uz ministra zdravstva postao najpopularniji političar, ankete su pokazale izniman stupanj povjerenja u rad Vlade, a HDZ-u je rejtingu po anketama počeo rasti.

Oporbi nije bilo druge nego biti konstruktivna i podržati prve poteze vladajućih koji su išli prema proširenju ovlasti Nacionalnog stožera i mjerama za pomoć najpogođenijima u ekonomskom udaru što ga je korona donijela sa sobom.

Na prvu je ispalo kako je korona pošast baš u izbornoj godini dala vjetar u leđa HDZ-u čija se popularnost do prije nekoliko mjeseci naglo srozavala.

Ne treba biti previše mudar i shvatiti kako je to utjecalo na odluku vladajućih da se ogluše na zahtjeve oporbe i mišljenja većine ustavnih stručnjaka da okolnosti zahtijevaju proglašenje izvanrednog stanja. Da se to učinilo, sve odluke kojima se zadire u ustavne slobode (od građanskih do poduzetničkih) i prava morale bi se donositi dvotrećinskom većinom u Saboru. Takvo odlučivanje zahtijevalo bi konsenzus vladajućeg HDZ-a i SDP-a kao najveće oporbene stranke. Samim time bi se podijelila odgovornost između ove dvije stranke, ali i zasluge za sve što ide kako treba.

Kako se Plenković uspješno uhvatio u koštac s pandemijom i preko noći stekao povjerenje građana, procijenilo se da uspjeh koji će mu se honorirati na jesenskim izborima ne treba dijeliti. Hrvatska se zato prvi put našla u situaciji da je suočena s velikom prijetnjom ili sudbonosnim odlukama, a da se o tome ne odlučuje konsenzusom. U vrijeme agresije Franjo Tuđman je osnovao Vladu nacionalnog jedinstva, a ulazak u NATO i Europsku uniju jednako su bili ciljevi vlasti i oporbe. Pa čak se i oko zakona o švicarcu postigao konsenzus.

No, ovu je partiju HDZ odlučio odigrati sam. U igri su izbori koji kucaju na vrata i glavno je pitanje hoće li Plenković dobiti novi mandat, ili će im ga preoteti oporba koju predvodi SDP. To je i razlog što se otvara pitanje kada bi se trebali održati izbori.

HDZ-u odgovara čim prije, dok vani nema previše slučajeva koji pokazuju manjkavost zdravstvenog sustava, sustava socijalne skrbi, (ne)efikasnosti državne uprave, posljedice stranačkog kadroviranja kao u staračkom domu u Splitu, i dok još ne osjećamo recesiju koja nam je neminovna. SDP želi da se izbori održe što kasnije, jer će nam s vremenom biti sve teže, i sve će nas manje hraniti oduševljenje Vilijem Berošem i Alemkom Markotić.

HDZ čini sve ne bi li pokazao da stvari drži pod kontrolom, dok SDP zasipa Sabor svojim prijedlozima i rješenjima. Ova situacija i sve bliži izbori HDZ bi lako mogla navesti na put da posvuda uvedu stegu i stave branu na protok informacija (što se već događa u zdravstvu), a da SDP-ove i MOST-ove prijedloge redom odbacuje samo zato što su oporbeni.