Skoro trideset godina, još otkako se pokojni Petar Šale, istaknuti pripadnik prvog ešalona HDZ-ovaca, upucao u nogu, među članovima vladajuće partije nije zabilježeno samoranjavanje kakvo je ovih dana počinio Mihovil Mioković, predsjednik zagrebačkog Studentskog zbora, objavivši na Facebooku račune koji svjedoče na što se sve u njegovom mandatu trošio sveučilišni novac.

Mladi HDZ-ovac počinio jedno od najsmješnijih političkih samoubojstava

>> HDZ-ovac spiskao 700.000 kn Sveučilišta na mobitele, kamere, laptope…

Uslijedio je domino-efekt, Mladež HDZ-a, čiji je dugogodišnji pripadnik, najavila je pokretanje stegovnog postupka protiv njega, na što je reagirao podnošenjem zahtjeva za ispisom iz članstva jer ne želi biti “teret stranci”.

Borba za studentsko pravo na antistres lopticu i individualni trening

Siromah, teret stranci postao je iskrenošću. Nalijepio je na jednoj od najpoznatijih društvenih mreža mnoštvo računa koje je stvorio Studentski zbor, a odobrilo zagrebačko Sveučilište. Tako smo, zahvaljujući prostodušnom Miokoviću, doznali da je sinergija njegove potrebe za trošenjem proračunskih kuna i sveučilišne dobrohotnosti koja mu je račune odobravala – u čemu je osobito značajna bila susretljivost Tonća Lazibata, prorektora za poslovanje – rezultirala rasipanjem stotina tisuća kuna na laptope, mobitele, rent-a-car usluge, majice, kišobrane “s funkcijom protiv vjetra”, sefove za oružje, antistres loptice, unisex majice, a 9600 kuna otišlo je i za Miokovićev individualni trening. Na njemu je, objasnio nam je, naučio razlikovati bitno od nebitnog.

Nakon što je račune objavio, digla se galama jer Miokovićev osjećaj za prioritete ne dijele baš svi studenti. Odnosno, mnogi među njima – i nama – smatraju da se novac investiran u kupovinu 50 “hudica sa štikanim logotipom Za Zdravo sveučilište”, stotinu strugalica za snijeg, 175 malih kišobrana protiv vjetra ili 400 antistres loptica mogao potrošiti na nešto korisnije i životnije. No Mioković ne popušta, dapače, ustrajno brani kako svoje pravo na individualni trening, laptop i mobitel tako i pravo članova Studentskog zbora na rent-a-car usluge, antistres loptice i hudice s logotipom.

Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, studentske su vođe, nošene idealizmom, pozivali na traženje nemogućeg. Početkom dvadesetih godina ovog stoljeća, studentski vođa, vođen željom za trošenjem proračunskih sredstava, smisao aktivizma nalazi u korištenju roba i usluga kupljenih tuđim novcem. Za pedesetak godina pređen je put od “budimo realni, tražimo nemoguće”, do “budimo pohlepni, trošimo nemoguće”.

No ostavimo se pervertiranja studentskih ideala i posvetimo se saznanju da je Mioković postao problem vladajućoj partiji. Zato što je objavio račune. Strašan je to grijeh za HDZ-ove standarde.

Zulimovom slikom i danas mame ovce plaše neposlušnu janjad

U studenom 2019. godine objavili smo tekst o računima za reprezentaciju koje je u 2018. godini nabio Vinko Zulim, HDZ-ov općinski načelnik u Segetu.

Vrijedni je Zulim osobno spiskao 171.142,19 kuna za reprezentaciju – a Općinsko vijeće dodatne 124.562 kune. U danima posebnog nadahnuća znao je po omiljenim restoranima ostavljati i po nekoliko tisuća općinskih kuna. Rekord je postigao 13. ožujka 2018. kad je u 24 sata spiskao impresivne 6952 kune. Toliko je stočnog fonda, na općinski trošak, progutao Zulim da, prema nekim informacijama, njegovim slikama mame ovce i danas plaše neposlušnu janjad.

K tome, Zulim nije htio objaviti račune. Mjesecima smo se mučili i dobili ih tek uz posredovanje povjerenika za informiranje.

I u ovom slučaju uslijedila je stranačka reakcija: već na narednim parlamentarnim izborima Zulim je uvršten na HDZ-ovu listu. Na koncu, u sabor je ušao kao zamjena Luki Brčiću i ostvario impresivan rezultat. Od lanjskog do ovog ljeta u parlamentu je za zastupničku plaću progovorio točno nula puta. 

Mioković nije shvatio da mu sloboda raspolaganja kunama ovisi o političkom utjecaju

Razlika između mladog Miokovića i veterana Zulima u stranačkom je utjecaju. Zulim još uvijek kontrolira određen broj glasača, a za Miokovića znaju samo neki kolege studenti i suradnici u trošenju para. Zbog toga se na Miokoviću vježba stranačka dosljednost i politika čistih računa, dok se Zulima zbrinjavalo u parlamentu premda je za tri desetljeća bavljenja politikom – ili kako se već zove kad si segetski šerif – kojekakve budžete koštao više no što Mioković može i zamisliti.

“Hrvatska demokratska zajednica je bila, ostala i ostat će moja jedina stranka”, zapisao je Mioković u zahtjevu za ispisom iz stranke i treba mu vjerovati. Bez namjere da idealiziramo ostale partije, HDZ-ove standarde arčenja javnog novca teško je nadmašiti. Nevolja je tek što mladi Mioković nije shvatio da mu je sloboda raspolaganja tuđim kunama uvjetovana političkim utjecajem i proporcionalna broju glasova koje može donijeti stranci. I da je poželjno barem pokušati prikriti potrošeno.

Ako nam ne vjeruje, neka pita Zulima.

Autor: Vladimir Matijanić