Bože dragi, opet nesreća!
Bilo je tako mirno, tako spokojno;
Upravo smo počeli kidati lance
Što vezuju naš narod u ropstvu
Kad stani! Još jednom krv naroda
Teče…

Foto :hr-vjesnik

Ova pjesma nosi naslov Opet nesreća. Originalna verzija napisana je na ukrajinskom jeziku 1859. godine, a autor Taras Ševčenko nije govorio metaforički kada je pisao o ropstvu. Ševčenko je rođen u kmetskoj obitelji na jednom imanju u današnjoj središnjoj Ukrajini, u tadašnjoj carskoj Rusiji, piše The Atlantic u velikom članku o Ukrajini i njenoj povijesti.

Oduzet od obitelji kao dijete, slijedio je svog gospodara u Sankt Peterburg, gdje se školovao za slikara i počeo pisati poeziju. Impresionirana njegovim talentom, skupina drugih umjetnika i pisaca pomogla mu je da otkupi svoju slobodu, za The Atlantic piše Anne Applebaum.

U vrijeme kada je Ševčenko napisao spomenutu pjesmu, bio je najistaknutiji ukrajinski pjesnik. Bio je poznat kao Kobzar ili Minstrel (guslar, trubadur, zabavljač). Ime je preuzeto iz njegove prve zbirke pjesama objavljene 1840. godine, a njegove su riječi definirale poseban skup sjećanja i emocija koje bismo sada opisali kao ukrajinski nacionalni identitet.

Njegov jezik i stil nisu suvremeni. Ipak, čini se važnim predstaviti ovog pjesnika iz 19. stoljeća čitateljima izvan Ukrajine, jer su odjednom taj isti skup sjećanja i emocija opipljivi publici koja neće čitati Ševčenkove romantične balade. Toliko je napisano o ruskim pogledima na Ukrajinu; mnogi su nagađali o ruskim ciljevima u Ukrajini. Predsjednik Rusije čak nam je rekao kako misli da Ukrajina uopće ne bi trebala postojati. Ali što Ukrajina znači Ukrajincima?

Povijest Ukrajine

Ukrajinci potječu iz srednjovjekovne države Kijevske Rusije, države iz koje također potječu Rusi i Bjelorusi, da bi na kraju, poput Iraca ili Slovaka, postali kolonija drugih carstava. U 16. i 17. stoljeću ukrajinski su plemići naučili govoriti poljski i sudjelovali u poljskom dvorskom životu; kasnije su neki Ukrajinci nastojali postati dio ruskog govornog područja, učeći ruski i težeći položajima moći prvo u Ruskom Carstvu, a zatim u Sovjetskom Savezu.

Ipak, tijekom tih istih stoljeća razvio se i osjećaj ukrajinstva, povezan sa seljaštvom, kmetovima i zemljoradnicima koji se nisu htjeli ili nisu mogli asimilirati. Ukrajinski jezik, kao i ukrajinska umjetnost i glazba, sačuvani su na selu, unatoč tome što su gradovi govorili poljski ili ruski. Reći “ja sam Ukrajinac” nekada je bila izjava o statusu i društvenom položaju, kao i etničkoj pripadnosti.

“Ja sam Ukrajinac” značilo je da se namjerno definirate protiv plemstva, protiv vladajuće klase, protiv trgovačke klase, protiv urbanih stanovnika.

Kasnije je to moglo značiti da se definirate protiv Sovjetskog Saveza. Ukrajinski partizani borili su se protiv Crvene armije 1918. godine, kao i u posljednjim danima Drugog svjetskog rata i ranih godina Hladnog rata.

Ukrajinski identitet bio je antielitistički prije nego što je itko koristio taj izraz te često ljutit i anarhičan, povremeno nasilan. Neke Ševčenkove pjesme su vrlo ljutite i doista vrlo nasilne.

Budući da se nije mogao izraziti kroz državne institucije, ukrajinski se patriotizam, poput talijanskog ili njemačkog domoljublja u isto doba, izražavao u 19. stoljeću kroz dobrovoljne, vjerske i humanitarne organizacije, rane primjere onoga što danas nazivamo civilnim društvom te kroz samopomoć i studijske skupine koje su izdavale časopise i novine, osnivale građanske škole i vjerske škole, promicale pismenost među seljacima.

Prijetnja Moskvi

Kako su dobivale snagu i brojnost, Moskva ih je počela smatrati prijetnjom jedinstvu carske Rusije. Godine 1863., a zatim ponovno 1876., Carstvo je zabranilo ukrajinske knjige i progonilo Ukrajince koji su ih pisali i objavili. Sam Ševčenko proveo je godine u izbjeglištvu.

Ipak, ukrajinstvo je opstalo u selima i ojačalo među intelektualcima i piscima, utječući na Ukrajince da u vrijeme boljševičke revolucije 1917. pokušaju izboriti neovisnost. Iako je ta prilika izgubljena u građanskom ratu koji je uslijedio, boljševici su shvatili da Ukrajina treba imati svoju republiku unutar Sovjetskog Saveza koju će voditi ukrajinski komunisti.

Staljin i Ukrajina

Ali ukrajinsko nepovjerenje u autoritet, posebno u sovjetski autoritet, nije nestalo. Kada je Staljin 1929. započeo prisilnu kolektivizaciju poljoprivrede, u Ukrajini je izbio niz pobuna. Staljin se, kao i ruska imperijalna aristokracija prije njega, bojao da će, kako je rekao, “izgubiti” Ukrajinu.

Bojao se da čak ni ukrajinski komunisti neće htjeti poslušati njegove naredbe. Potom je sovjetska tajna policija išla od kuće do kuće u ruralnim dijelovima Ukrajine, oduzimajući hranu. Oko četiri milijuna Ukrajinaca umrlo je od gladi koja je uslijedila. Uslijedila su masovna uhićenja ukrajinskih intelektualaca, književnika, jezikoslovaca, muzejskih kustosa, pjesnika i slikara.

Ne postoje jednostavne linije između prošlosti i sadašnjosti. Nema izravnih analogija; nijedan narod nije prisiljen ponavljati svoju prošlost. Ali iskustva naših roditelja i baka i djedova, navike i lekcije koje su nas naučili oblikuju način na koji vidimo svijet i možda nije slučajno što se krajem 20. stoljeća ostvario najveći Staljinov strah i Ukrajinci su ponovno organizirali, ovaj put uspješno, građanski pokret koji je izborio neovisnost od Sovjetskog Saveza 1991.

Odmak od Rusije

Vjerojatno nije slučajno što su mnogi Ukrajinci bili oprezni prema državi, čak i prema vlastitoj državi, u godinama koje su uslijedile. Budući da su država – vlada, vladari, moć – uvijek bili “oni”, a ne “mi”, nije postojala tradicija ukrajinske državne službe ili vojne službe; uopće nije postojala tradicija javne službe. Ako je rak korupcije, koji je zahvatio sve umorne, cinične, iscrpljene republike nastale na olupini Sovjetskog Saveza, bio posebno ubojit u Ukrajini, ovo je dio objašnjenja.

Ali, milijuni Ukrajinaca ipak su se i dalje odupirali korupciji i autokraciji. I upravo zato što je bilo suprotstavljeno postsovjetskoj kleptokraciji, ukrajinstvo se u 21. stoljeću ispreplelo s težnjama za demokracijom, slobodom, vladavinom prava, integracijom u Europu.

Početkom 21. stoljeća Ukrajinci su počeli prigovarati postsovjetskom establišmentu, financijskim interesima povezanima s Rusijom te su se ponovno počeli agitirati za nešto pravednije.

Dva puta, 2005. i 2014., samoorganizirani ukrajinski ulični pokreti srušili su kleptokratske, autokratske vođe koji su uz podršku Rusije pokušali ukrasti ukrajinske izbore i nadjačati vladavinu prava. Rusija je 2014. odgovorila invazijom na Krim i napadima na gradove na istoku Ukrajine. Jedini napadi koji su uspjeli bili su na krajnjem istoku, u Donbasu, jer je ruska vojska mogla podržati separatističke pokrete.

Autsajder koji je postao predsjednik

No, karakter Ukrajine ostao je nepromijenjen. U 2019. godini 70 posto Ukrajinaca ponovno je glasalo protiv establišmenta. Potpuni autsajder postao je predsjednik – židovski glumac rođen u istočnoj Ukrajini, bez političkog iskustva, ali duge povijesti ismijavanja onih koji su na vlasti – što je vrsta humora koju Ukrajinci najviše cijene.

Tijekom svoje predizborne kampanje, Zelenskij je obećao da će prekinuti rat s Rusijom, iscrpljujući sukob koji je odnio više od 14.000 života. Mnogi Ukrajinci su se nadali da će to postići. On je doista nastojao uspostaviti veze sa stanovnicima okupiranog Krima i Donbasa, tražio je sastanke s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, a istodobno je nastavio tražiti integraciju Ukrajine sa Zapadom.

A onda je opet došla nesreća.

Ukrajina je sada pod brutalnim napadom, jer, poput ruskih careva prije njega, poput Staljina i Lenjina, Putin također doživljava ukrajinstvo kao prijetnju. Ne vojnu, nego ideološku prijetnju.

Odlučnost Ukrajine da postane demokracija pravi je izazov Putinovom imperijalnom političkom projektu – stvaranju autokratske kleptokracije, u kojoj je on svemoćan. Ukrajina potkopava ovaj projekt samim postojanjem kao neovisna država. Težeći nečemu boljem, slobodi i blagostanju, Ukrajina postaje opasan suparnik.

Jer ako bi Ukrajina uspjela u svom desetljećima dugom zalaganju za demokraciju, vladavinu prava i europske integracije, onda bi se Rusi mogli zapitati – zašto to ne možemo i mi?

Ne treba imati iluzije o Ukrajini, naciji od 40 milijuna ljudi, među kojima je isti postotak dobrih i loših ljudi, hrabrih i kukavica, kao i bilo gdje drugdje. Ali u ovom trenutku tamo se događa nešto neobično.

“U stoljetnoj borbi između autokracije i demokracije, između diktature i slobode”

Među tih 40 milijuna, značajan broj teži stvaranju pravednije, slobodnije, prosperitetnije zemlje od bilo koje koju su nastanjivali u prošlosti. Među njima su ljudi koji su spremni posvetiti svoje živote borbi protiv korupcije, jačanju demokracije, suverenosti i slobode. Neki od tih ljudi spremni su umrijeti za ove ideje.

Sukob koji dolazi bit će važan svima nama i to na načine koje još ne možemo shvatiti. U stoljetnoj borbi između autokracije i demokracije, između diktature i slobode, Ukrajina je sada prva crta bojišnice, kako za Ukrajince tako i za nas, zaključuje The Atlantic u svom članku.

Autor : redakcija hr-vjesnik