Jedno je nužna obrana, a drugo veličanje vojne sile kao najviše vrijednosti i garancije države, kaže antiratni aktivist Srđan Dvornik.

Zastave neonacista u programu (foto Screenshot/RTL)

napisi i informativne emisije, dodamo li k tome inflaciju vojne ikonografije i ratne propagande na društvenim mrežama, patetičnih i (pre)često romantiziranih poruka o časti ratovanja, lako je ustvrditi da se militaristički diskurs nakon ratnih devedesetih uvelike vratio na javnu pozornicu.

Vojni analitičari i stručnjaci za hibridne ratove paradiraju TV-emisijama, bez ikakvog kritičkog konteksta ispraćaju se malobrojni dobrovoljci u ukrajinski rat (pa i u notornu Azov pukovniju). Tek im europarlamentarac i ratni veteran Fred Matić upućuje očinski savjet: “nije to pucačina preko PlayStationa”. Povlače se patetične paralele s Domovinskim ratom, a Kijev uspoređuje s Vukovarom. Vlada je odobrila slanje oružja Ukrajini u visini od 124 milijuna kuna. Bivši premijer Franjo Gregurić zaziva povratak vojnog roka, a neki saborski zastupnici poput ultrakonzervativnog Stjepe Bartulice na društvenim mrežama izražavaju zadovoljstvo jer “dolaze teška vremena za ljevicu, lažne liberale, zelene opcije i sve pacifiste koji to zapravo nisu”. “Hrabrost, muževnost i domoljublje opet su na cijeni”, dodaje Bartulica. Ratno ludilo koje je realizirao Vladimir Putin, stavivši u pripravnost i nuklearne glave, dovelo je do toga da su građani u potrazi za tabletama joda, a novinari dnevnih listova konačno utvrđuju (porazno) stanje zagrebačkih atomskih skloništa.

Kada smo prekaljenog mirovnog aktivista i sociologa Srđana Dvornika pitali da komentira sve navedeno, kazao nam je da smo već viđali, kada je ta ratna nevolja bila mnogo bliže, kako se od nje pravi vrlina. Jer jedno je nužna obrana, a drugo veličanje vojne sile kao najviše vrijednosti i garancije države.

– Militarizacija društva u Hrvatskoj nikada nije ni prestala, a sada se stradanje Ukrajine koristi za ismijavanje antiratnog stava i zazivanje povratka obavezne vojne službe, o naoružavanju i već obavljenom pristajanju uz jedan vojni savez da i ne govorimo. Da, razlika je samo u toj jednoj sitnici: prihvaćaš li nužnu obranu od agresije ili ćeš vojnički način organiziranja, mišljenja i djelovanja prigrliti kao ideal? Pred ratnom opasnošću to se slabije vidi, ali u mirno doba ogromna je razlika da li dominira politika zbijanja redova

pred navodnim neprijateljem ili slobodni pluralizam. Kako znamo iz domaćeg iskustva, odabir iz vremena rata progonit će društvo i u miru – kaže za Novosti Dvornik.

Rat koji se događa u relativnoj blizini, prava je prilika za provalu emocija i svođenje političkih odluka na krajnje pojednostavnjene odabire. Jer što god tko rekao, kaže Dvornik, kada vidiš silu oružja koja može zdrobiti ljude, kuće i sve što znači normalan život, naprosto nagonski vapiš za “dobrom silom” koja bi zaustavila agresiju. Ukratko, sada se na glavama nesretnih građana Ukrajine lomi nikad razriješen sukob supersila.

– Nad time se može nemoćno zdvajati, može se aktivno pridružiti međunarodnim antiratnim aktivnostima, a može se i prigrliti ovu pogubnu međunarodnu konfrontaciju, odabrati stranu i navijati, tj. zazivati još više još jačeg oružja, samo nek’ pobijede “naši”. O onome tko se tako opredijeli njemački književnik pacifist Kurt Tucholsky je već davno napisao – “to nije čovjek nego patriot” – zaključuje Dvornik.

No i izvan uopćenog militarističkog jezika, treba zasad izdvojiti drugačije primjere: nakon mirovnog apela 400 feministkinja i mirovnih aktivistkinja iz Hrvatske, dobrodošla je inicijativa nekolicine šibenskih udruga i Gradske knjižnice koji organiziraju mirovni skup na Poljani, naglasivši da je skup, osim zagovaranja kulture mira, organiziran i kao kritika militarizacije društva.

Autor : redakcija hr-vjesnik