Izvor slike: Međimurske novine

Đorđe Balašević rođen je 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu, na Dunavu, formalno u Europi, dušom u Vojvodini, srcem u Jugoslaviji.

Novom Sadu posvetio je brojne stihove, a upravo su oni popularizirali tu vojvođansku varoš i njegove ,,kulturne” znamenitosti poput Korza, Almaške crkve (Hram sveta Tri jerarha), Dunavskog parka – most, Tvrđava, Salajka, Detelinara… i ulicu Dositejevu.

Iako su ga životni putevi vodili diljem čitave Europe, a vojničke dane proveo je u spavaonici u Travnom, iz Novog Sada kasnije nije se micao. Pohađao je gimnaziju, ali nikada nije maturirao. Studirao je zemljopis, ali nikada nije diplomirao. U jednoj od pjesama – Nikad kao Bane – u samo nekoliko stihova potvrdio je svoju kompletnu životnu filozofiju: ,, Nikad nisam mislio da su diplome neka presudna životna stvar, već sam živio život po svome – kao prosjak i kao car. ” No, definitivno je diplomirao na najtežem fakultetu – onom životnom.

Kako sam za sebe voli reći: “Nosilac sam najvećih društvenih priznanja, od kojih nemam ni najmanje koristi.”

Mirotvorac i čovjek koji ne poznaje granice

Mnogi su Balaševića nazivali huškačem protiv Hrvata, Slovenaca i Albanaca, a u njegovim tekstovima pokušavali su pronaći skrivene poruke mržnje i nacizma. Jedna od najčešće spominjanih je Ne lomite mi bagrenje koju je napisao 1986. godine. U Hrvatskoj dugo nije izvodio tu pjesmu, ali je na povratničkom koncertu u prosincu 2016. godine svim ljudima neslobodne volje (kojih, naravno, na njegovom koncertu nije bilo) poručio da je to, baš kao i sve njegove pjesme,  ljubavna pjesma.

Sin je Srbina Jovana Balaševića i Veronike Matilde Dolenc koja je bila mađarsko-hrvatskog porijekla i vrlo često otvoreno je govorio i o dva Božića i Uskrsa koja je slavio. I toga se nikada nije sramio.

Čest je gost u svim zemljama bivše Jugoslavije, uključujući i Hrvatsku, a posebnu vezu ima s gradom Zagrebom, u kojem od 2016. održava sad već tradicionalni koncert u Areni, na njegovo obećanje. “Dogovorimo se da se vidimo svakog 26. prosinca na istom mjestu. Više nisam u mogućnosti održavati velike pauze”, našalio se prilikom prvog koncerta u zagrebačkoj Areni.

U periodu između 2017. i 2019. godine, osim u Zagrebu, održao je koncerte i u Zadru, Osijeku, Šibeniku, Splitu, Opatiji, Karlovcu, Čakovcu, Puli, Beču, Ljubljani, Sarajevu, Nišu, Skopju, Kragujevcu, Beogradu i  Novom Sadu. Kaže da će se uvijek vrlo rado odazvati gdje god ga pozovu. Sam sebe naziva ”najboljim gostom” jer rijetko dolazi i kratko ostaje. Jedini grad u kojem više nikada neće gostovati je Banja Luka, što često spominje i na koncertima prije izvedbe pjesme Nevernik i time indirektno izražava svoje nezadovoljstvo tamošnjim političkim režimom.

U studenom 2019. godine doživio je srčani udar zbog čega je bilo upitno hoće li održati zakazane koncerte u Osijeku, Zagrebu i Novom Sadu, a koncert u Kragujevcu morao je otkazati. Održao ga je dva mjeseca kasnije, na radost i oduševljenje šumandijskih obožavatelja.

Početkom prosinca, na pitanje hoće li biti u stanju održati prvi od koncerata, onaj u Osijeku, Đole je svojim Slavoncima poručio: “Osijek je moj lega grad. Ako neću biti u stanju da održim koncert u Osijeku, neću nigdje.”

Koncerti su prošli u najboljem redu, a svaki izlazak na pozornicu simbolično je započeo stihovima pjesme Slovenska: “Nošen dahom sna, doleteo je crni golub na moj dlan – zašto k’o da zna, da to sam jutro dočekao umoran. Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ružmarin i ne dozvoli tad, da naprave od toga tužni treći čin.”

Iako ga mnogi u zemljama bivše Jugoslavije nazivaju jugonostalgičarom, okupio je vojsku obožavatelja koji ga prate na gotovo svakom koncertu. Prvi koncert koji je u Hrvatskoj održao kao “strani državljanin” bio je onaj u Puli, 2001. godine, a poslije toga, u Puli je nastupio još dva puta – 2016. i 2019. godine. Istrijani zauzimaju posebno mjesto u Đoletovu srcu, a koncerti u pulskoj Areni zasigurno su drugačiji. Koliko po ugođaju vrelog ljetnog sunca, toliko i po izvedbi pjesme Put u središte zemlje, posvećenu labinskim rudarima. Na koncertu u kolovozu 2019. godine izjavio je: “Danas rudara iz 70-ih više nema, ali imamo kapitalizam i shvaćam da smo svi mi zapravo rudari. Ovo je za sve proletere.”

Pjevao protiv Miloševića i tadašnjeg političkog sistema

Balašević 1987. godine. izbacuje pjesmu “Samo da rata ne bude”, a u pjesmi je huškao da se planine pokrenu, vulkani probude i da se dogodi sve što se može dogoditi, osim rata. Fanovima Đorđa Balaševića pjesma “Samo da rata ne bude” jedna je od najvećih u njegovom opusu i zasigurno jedan od simbola otpora nacionalističkom ludilu koje je uslijedilo devedesetih.

Balašević je pjevao i o Slobodanu Miloševiću i ismijavao ga, o čemu jasno svjedoče pjesme “Balada o Gedi Gluperdi” i “Sloboda-ne”. Balašević je tada zabranjen na RTS-u, a danas se zna našaliti da su ga zaboravili vratiti na televiziju. U njegovom rodnom Novom Sadu u studiju Radija Novi Sad pisalo je “Balaševića ne emitirati”. 

Đorđe Balašević pisao je i pjevao i o Vukovaru, u jednoj od svojih najvećih pjesama “Čovek sa mesecom u očima”.

AUTOR: HR-vjesnik