Izvor slike: Oblizeki.com
Med, osobito pomno kontorliran i označen različitim kvalitativnih markicama, posljednjih se desetljeća vraća na velika vrata i u gastronomiju, prema nacionalnom povijesnom i svjetskom iskustvu, pa se o tome kako se može bolje iskoristiti u svakidašnjoj ponudi govorilo i na primjeru Lonjskoga polja, velike močvare koja umjesto pašom za stoku zbog širenje amorfe sve više postaje paša za pčele. Kako unaprijediti pčelarsku, napose mednu ponudu?
Cvatnja prvih proljetnih vjesnika od lijeske do visibaba i jaglaca podsjetila me i na prve proljetne pčelinje paše te na strah pčelara da za atipično tople zime pčele ne izađu prerano van i smrznu se. No dugujem podijeliti s čitateljima meni vrlo zanimljivu priču s ovogodišnjega obilježavanja Svjetskog dana močvarnih stanošta u Potoku potkraj siječnja. Taj se dan inače obilježava 2. veljača, na dan kad je 1816. u krvi ugušena seljačka buna. To je bila povijesna tema, a aktualna prirodna i gospodarska posvećena je pčelarenju.
Postavljena je i prigodna izložba, na kušanje je ponuđen i med, a kao o dijelu “Budućnosti na rubu močvare”, uz ovogodišnje geslo okupljanja što ga organiziraju Park Prirode Lonjsko Polje i Matica hrvatska Ogranak Kutina, “Vlažna staništa za našu budućnost. Živjeti održivo.” Za proljetni razvoj pčelinjih zajednica Lonjsko polje obiluje vrbom, lijeskom i proljetnim cvijećem u šumovitom dijelu Lonjskoga polja. Tijekom godine u Lonjskom polju biva veliki broj pčelara koji sa svojim pčelama obilaze cvjetove i održavaju raznolikost bilja, a za pčelare je sreća na tako bogomdanom medonosnom području.
Pretpovijesne španjolske pećine prikazuju ljude koji viseći o užetu iz duplje u stijeni kradu pčelinje šaće, a već je stari Egipat imao razvijeno pčelarstvo. Slaveni i Germani od meda su pravili opojnu medovinu. Srednjevjekovni samostani brinuli su o šumskim pčelama, jer med, kojega su smatrali božjim darom, uz sušeno voće, bio je jedini zaslađivač te vrlo skup sve do pojave industrijskog šećera.
