Međudržavni panel za klimatske promjene (IPCC) ovih je dana objavio novo, 6. izvješće o klimatskim promjenama, a koje je upalilo novi crveni alarm kojim se traži hitna akcija za sprječavanje klimatskog kaosa, jer vrijeme za nju brzo istječe.

Izvješće u suštini ne donosi mnogo novoga. Ono što su modeli predviđali još od 1990-ih uglavnom se sve jasnije potvrđuje kroz tisuće znanstvenih studija koje su sve sofisticiranije i preciznije. No, ipak postoji nekoliko važnih iznimaka.

Klimatolog dr. sc. Ivan Guettler iz Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ) kaže da neki klimatski modeli u 6. izvješću pokazuju veće zagrijavanje od prijašnje generacije modela.

“Kada se sve stavi na hrpu – i modeli i mjerenja i paleomjerenja – dobiva se vrlo zanimljiv rezultat”, kaže Guettler.

Foto: hr-vjesnik

“Naime, u ranijem izvješću projekcije su pokazivale da bi temperature mogle narasti između 1°C i 6°C, ako se koncentracija CO2 udvostruči u odnosu na predindustrijsku. U novom izvješću taj raspon temperatura sužen je na 2°C do 5°C. Malo se suzio prostor vjerojatnosti, a s njim su otpale i najoptimističnije i najpesimističnije prognoze”, dodaje Guettler.

Koncentracija C02 prije industrijske revolucije između 1750. i 1800. bila je 278 čestica na milijun (ppm), dok je 2021. izmjerena razina od 417 ppm. Time je 2021. postala prva godina u kojoj su razine CO2 postale za više od 50% veće nego što su bile u predindustrijsko doba.

Veliko izumiranje također su uzrokovale klimatske promjene

Podizanje temperature, na koje upozorava IPCC, nekima se može učiniti neznatnim. Zemlja je u svojoj dugoj povijesti prolazila kroz veće promjene. Međutim, nije naodmet podsjetiti da se najveće zabilježeno izumiranje, na prijelazu perma u trijas prije 252 milijuna godina, dobrim dijelom dogodilo upravo zahvaljujući klimatskim promjenama, koje su uzrokovale emisije stakleničkih plinova golemih razmjera nastale u vulkanskim eksplozijama i velikim požarima u kojima su u sibirskim trapama izgarale goleme količine ugljena, nafte i plina. Proces zagrijavanja tada je bio značajno sporiji nego danas, trajao je tisućljećima, a temperatura je u konačnici porasla za oko 8°C, dakle samo 2°C više nego u najgorem scenariju IPCC-ja. No taj porast, u kombinaciji s nekim drugim čimbenicima, među kojima su bili i rast razine kiselosti oceana te pad koncentracije kisika u njima (u hladnijoj vodi može se otopiti više kisika), doveo je do izumiranja, u kojem je nestalo preko 90% morskih organizama, ali i veći dio kopnenih organizama, osobito kralježnjaka biljojeda.

Foto: hr-vjesnik

Guettler kaže da je današnje razdoblje najtoplije od kada postoji ljudska vrsta, što znači u posljednjih 300.000 godina.

“To je definitivno najtoplije razdoblje u evolucijskoj povijesti čovjeka, s najvišim razinama CO2”, kaže Guettler.

Ističe da, zahvaljujući novim i preciznijim istraživanjima, neke pojedinosti u predviđanjima postaju jasnije.

“Primjerice, nije se znalo kako ljudske aktivnosti utječu na suše, jer su one zahtjevnije za prognozirati, budući da podrazumijevaju i niske oborine i visoke temperature. One nisu kao toplinski valovi, za koje su potrebne samo više temperature. Sada, zahvaljujući 30-ak godina mjerenja, imamo potvrdu da ljudske aktivnosti povećavaju vjerojatnost sušnih razdoblja”, kaže Guettler.

Foto: hr-vjesnik
Projekcije za Hrvatsku se ne mijenjaju bitno

Ipak, ističe da se projekcije za Hrvatsku neće bitno promijeniti. Drugim riječima, iste tablice s istim predviđanjima za Hrvatsku vrijede i dalje (pogledajte infografiku dolje).

“Globalna slika nije se promijenila. Srednji porast i dalje je oko 3°C. No, sljedeća dva izvješća, koja će biti objavljena u narednim godinama, trebala bi pokazati koji su scenariji najvjerojatniji od ukupno pet koliko ih ima od najoptimističnijeg do najcrnjeg”, dodaje naš klimatolog.

Guettler smatra da većina točaka bez povratka ipak neće biti dosegnuta u ovom stoljeću.

“S druge strane, od ovog stoljeća nije ostalo još jako puno. Najkritičnije stvari koje bi se mogle dogoditi u ovom stoljeću su nestanak leda na Arktiku i na Grenlandu. To je velik problem jer bi to moglo podići razine mora za više desetaka metara, što znači da bi brojne otočne zemlje i priobalna područja mogli nestati”, kaže Guettler.

Postoje dva razloga zašto se Europa zagrijava brže od ostatka svijeta

U medijima se posljednjih godina često isticala činjenica da se Europa, a osobito Mediteran zagrijava brže od ostatka svijeta.

Guettler kaže da za to postoje dva ključna razloga.

“Zimi se sjever Europe zagrijava brže od ostatka svijeta. To je posljedica istog procesa zbog kojeg se Arktik zagrijava brže. Naime, kako temperature rastu, tako se topi led i snježni pokrov, zbog čega se manje Sunčeve svjetlosti reflektira, a više apsorbira u tamno tlo i vodu. Ljeti se pak više zagrijava jug Europe, a to je posljedica sušnosti Mediterana. Budući da nema dovoljno vlage u tlu, ono se teško hladi jer se toplina ne troši na isparavanje vode iz tla, nego sva odlazi u zagrijavanje atmosfere. Neki to nazivaju europskim dipolom. Slično vrijedi i za oborine. Sjever je cijele godine kišniji, a jug sušniji, a ta razlika će se povećavati. Hrvatska je točno u prelaznoj zoni između kišnog sjevera i sušnog juga. Ta granica prelazi preko naših geografskih širina. Stoga će sjeverni dijelovi Hrvatske u budućnosti dobivati 10-ak posto više kiše nego do sada, a južni oko 20 do 30 posto manje. No ta granica malo oscilira, ona nije fiksno zabetonirana”, pojasnio je Guettler.

Foto: hr-vjesnik
Mediteran je žarišna točka klimatskih promjena

Dr. sc. Krešo Pandžić, zamjenik ravnatelja DHMZ-a i kontakt osoba IPCC-a za Hrvatsku, kaže da bi, prema novom dokumentu, u najpovoljnijem scenariju temperature do kraja stoljeća mogle porasti za 1.5°C do 2°C, u srednjem oko 3°C, a u najnepovoljnijem nešto preko 5°C.

“Međutim, modeli su za sve scenarije pokazali da razdioba porasta temperatura nije posvuda ista. Primjerice, one najbrže rastu na Sjevernom polu i u obližnjim područjima, a najmanje na Antarktici. U nekim područjima porast će biti i do 10°C, dok u nekim drugim može biti čak nekog malog pada. Slično vrijedi i za oborine”, kaže Pandžić.

“Područje Mediterana proglašeno je žarišnom točkom jer je porast temperature u njemu izraženiji nego u većem dijelu Europe (karta dolje). To prati ljetno smanjenje oborine na Mediteranu za 30-ak posto. Sve zajedno s toplinskim valovima u Hrvatskoj bi moglo značajno utjecati na vodne resurse. Oborine u priobalnim područjima ljeti ionako nisu izdašne, no, u kombinaciji s dizanjem mora i čestim poplavama i povećanom potrošnjom, sve zajedno bi moglo uzrokovati porast slanosti izvora pitke vode. Upravo s kolegama radim na jednom istraživanju izvora vode na Cresu, u zaleđu Zadra i u području Vele Luke. Mjerenja slanosti tih izvora pokazuju da ona jako ovisi o potrošnji i sušama. Kada je potrošnja povećana, a suše izražene, slana voda snažnije prodire i povećava slanost tih izvora”, tumači.

Foto: hr-vjesnik
Izvješće predstavlja i neka moguća rješenja

Prema IPCC-ju, ideja je da bi do sredine stoljeća emisije stakleničkih plinova trebalo svesti gotovo na nulu.

“Udio fosilnih goriva, poput nafte i plina, trebao bi do tada biti sveden na 20-ak posto. Postoji također mogućnost da se fosilna goriva tako obrade da se emisije CO2 iz njih smanje na neku prihvatljiviju mjeru. Također se ozbiljno razmišlja o pohranjivanju CO2, osobito prirodnom, osobito preko vegetacije. Kada bi se tim različitim metodama porast temperatura uspio zadržati na 2°C, onda bi se veći dio štetnih posljedica klimatskih promjena mogao riješiti prilagodbama, primjerice gradnjom brana protiv poplava, navodnjavanjem, odabirom poljoprivrednih kultura otpornijih na suše i sl., ovisno o regiji. Taj dio izvješća je onaj optimističniji. S druge strane, kada bi temperatura porasla za 3°C ili čak 5°C, onda nas prilagodbe ne bi mogle spasiti”, upozorio je Pandžić.

Ekstremi jako rastu s porastom temperature
Foto:hr-vjesnik
Sahara se brzo može proširiti na južne dijelove Europe

Grisogono upozorava da bi neki južni, mediteranski dijelovi Europe mogli postati pustinjska područja.

“Sahara je prije posljednjeg ledenog doba bila savana, bila je relativno plodna. Međutim, ona se širi i došla je do Mediterana s južne strane. Veliko je pitanje kako će se nastaviti širiti preko Italije i Grčke do Hrvatske i Španjolske. Suho područje širi se prije novog ledenog doba, a mi stakleničkim plinovima ubrzavamo taj proces, koji bi prirodno trajao nekoliko desetaka tisuća godina. Mediteran je žarište klimatskih promjena jer, s jedne strane, imamo ledenjake koji nestaju, a s druge pustinju koja se širi”, kaže Grisogono.

Foto: hr-vjesnik
Hrvatska bi mogla postati predvodnik u gašenju požara

Naš atmosferski fizičar smatra da u ovoj priči postoji jedna pozitivna stvar koju bi mogle napraviti hrvatske vlasti, kada bi imale viziju.

“Hrvatska bi mogla nabaviti eskadrilu kanadera. Umjesto da se pravimo važni vojnim avionima, mogli bismo postati predvodnici u gašenju požara. Toga će trebati sve više, a to bi nam dalo sigurnost u kontekstu turizma i poljoprivrede. Mogli bismo pomagati i drugim zemljama, ali prije svega sami sebi. Takva bi eskadrila koštala desetak milijuna eura, no bila bi dobra investicija, važnija od nabave vojnih zrakoplova. Kada bismo pomagali drugima, to bi bila odlična promocija za Hrvatsku”, tumači Grisogono.

Treba financirati naša istraživanja i edukaciju

Također smatra da bi trebalo više ulagati u ublažavanje suša pomoću mreža za navodnjavanje.

“To ne bi trebale biti grube mreže kanala, kakve je gradila Jugoslavija, već finije, neuronske. Trebalo bi navodnjavanje prilagoditi uvjetima na terenu, koji nisu svuda isti. Primjerice, Lonjsko polje nije isto kao ona uz Dravu ili Dunav”, kaže Grisogono.

Naš stručnjak smatra da bi hrvatske vlasti također trebale više investirati u znanstvena istraživanja klimatskih promjena u Hrvatskoj.

“Kod nas se isključivo govori o smanjivanju emisija stakleničkih plinova i prilagodbi, no nitko ne govori o istraživanjima i obrazovanju. Hrvatska u to ne ulaže gotovo ništa, osim novca koji dolazi iz EU. Smatram da bi Hrvatska zaklada za znanost trebala više ulagati u to područje. Mi moramo istraživati naše specifičnosti. Mi ne možemo primijeniti ista rješenja kakva će koristiti Belgija ili Nizozemska. Mi bismo prilagodbe trebali uskladiti sa zbivanjima u našim krajevima. Naši doktorati trebali bi se raditi na našim problemima. Mi bismo eventualno mogli izvoziti našu pamet, a ne uvoziti rješenja koja nisu prikladna za nas”, poručuje Grisogono.