Zanimljiv je katolički kalendar – samo dan nakon što se veselo proslavi rođenje Božjeg Sina, eto nama spomena na prvu kršćansku žrtvu, đakona Stjepana, kojega su ubili (da ponovimo gradivo) Židovi.  A dva dana kasnije zapadno kršćanstvo prisjeća se nevine betlehemske dječice, koju je u svom bijesu i strahu za prijestolje pobio Herod Veliki. 

Foto : hr-vjesnik

Nikad se nije dogodilo

Kako veli tekst, mudraci (doslovce, magi) s istoka dolaze u Jeruzalem vođeni pojavom nove zvijezde na nebu da bi se poklonili novom judejskom kralju. Usput, Novi Zavjet ne kaže koliko je bilo tih mudraca, ali katolici će reći trojica, a pravoslavci – dvanaestorica. Očito neupućeni u političku situaciju u Judeji, odlaze i kralju Herodu, kojemu vele da je novi vladar rođen u Betlehemu (rodnom mjestu kralja Davida). Herod lukavo kaže mudracima da i njega to zanima, pa da mu svakako donesu vijesti kad se vrate.

Mudraci u snu dobivaju poruku da se ne vrate opasnom kralju, a poočim Josip da bježi s Marijom i djetetom u Egipat. Herod shvaća da je nasamaren i naređuje da se u Betlehemu i okolici pobiju svu dječaci do dvije godine. I tako u samom predgrađu Jeruzalema nastaje neopisiv pokolj. Neki tumači vele da se vjerojatno radi o petnaestak beba, a neki da ih je ipak bilo više.

Stravična scena, koja ledi krv u žilama. 

Samo što se to nikada nije dogodilo. 

Iskrivljavanje povijesti

Novi Zavjet ne možete tek tako proglasiti mitološkom knjigom, jer u sebi definitivno sadrži puno više povijesti nego bilo koji nama poznati mitovi. Likovi koje spominju Evanđelja stvarno postoje u to vrijeme i na tim prostorima, a jedan od njih je i Herod Veliki, tadašnji kralj Judeje, kojega su na to mjesto instalirali Rimljani. 

I ne samo da je Herod postojao, nego je doista bio iznimno okrutan i beskrupulozan. Čovjek koji se u sukobu Marka Antonija i Oktavijana opredijelio za ovog prvog, pa se onda morao dodvoravati pobjedniku, stalno je bio mučen mišlju da bi mogao izgubiti i prijestolje i glavu. Dodatne probleme mu je stvaralo njegovo idumejsko podrijetlo – i jedan dio Židova nikada ga nije smatrao svojim (iako je on prihvatio judaizam). Sve vrijeme vrtjele su podmukle i krvave igre prijestolja, u kojima je Herod uvijek izlazio kao pobjednik, pri čemu je ubio suprugu Marijamnu, punicu Aleksandru i svoja tri sina. Zapisi koji pomno nabrajaju njegova nedjela vele da je već smrtno bolesni vladar izdao i naredbu da se pobije tisuće Židova na vijest o njegovoj smrti (što nije izvršeno). 

Svejedno, on nikada nije naložio da se pobiju dječica u Betlehemu. 

Matejeva bajka

Pošteno govoreći, nitko ne zna tko je napisao Evanđelje kojega se tradicionalno zove Matejevim. Nastalo je negdje nakon 70. godine prvog stoljeća, dakle, barem 40 godina nakon Isusove smrti i nekih 75 godina nakon navodnog masakra u Betlehemu. Nitko ozbiljan danas ne misli da je Evanđelje uistinu pisao Isusov apostol Matej, iako se definitivno radi o Židovu, odličnom poznavatelju judaizma. 

Matej se u mnogim dijelovima svog teksta oslanja na Marka, zatim na zbirku Isusovih izreka, ali ima i neke svoje vlastite “podatke”. Jedan od takvih jest i ova priča o pokolju betlehemskih beba, kojega nemate ni u naznakama u bilo kojem drugom novozavjetnom tekstu. Cijela priča o magima koji dolaze s istoka, o čudesnoj astronomskoj pojavi (koju je totalno bezveze tumačiti kao komet ili npr. konjunkciju planeta), očita je bajka, odlično sastavljena – ali bajka. I tekst o stravičnom pokolju – nadahnut povijesnom činjenicom Herodove okrutnosti – samo je jedan od dijelova te pažljivo satkane bajke.

O Herodu puno ranije piše Nikola iz Damaska – koji je s judejskim kraljem osobno i prijateljevao – i koji je poslužio kao izvor i Josipu Flaviju za njegove Judejske starine. Heroda se ne štedi, nabrajaju se brojni njegovi zločini, ali nitko i nikada ne spominje grozomorno ubojstvo malenih. Ono je dio bajke – ili, bolje rečeno, legende, kakve su se u ono vrijeme znale plesti po pitanju rođenja znamenitih osoba. Pisac Matejevog Evanđelja u tom je pletenju vrhunski majstor, ali nipošto historiograf.

Kralj Judeje i poglavnik NDH

Naravno, u blagdanu betlehemske nevine dječice netko može tražiti i dublje značenje – recimo, spomen na svu nevinu djecu koja su stradala od raznih ratova, gladi i pošasti. Biblija vrlo često iznosi priče s univerzalnim značenjem, pa otuda i toliko dugi interes za nju. 

Samo što naši hrvatski katolici imaju i jedan prilično čudan običaj da se upravo na dan bolnog prisjećanja na činjenicu da su odrasli iz svojih interesa spremni ubiti i mališane, sjete u svojim molitvama i čovjeka za kojega je povijest odavno dokazala da je okrvavio ruke i ubijanjem djece.

Nije, doduše, Pavelić osobno nikoga smaknuo – a prema Mateju, nije to ni Herod učinio. Jedino je izgradio državu u kojoj je bilo normalno da se ubijaju djeca po Kozari, da ih se u nehumanim uvjetima zatoči (pa i smakne gušenjem) u Jasenovcu, da ih se pošalje u jedini dosad postojeći dječji koncentracijski logor u Jastrebarskom. 

Hrvatski katolik zna uistinu biti čudnovati stvor – ujutro će otići na misu i pomoliti se za duše nevine (sve od reda židovske) dječice, a onda će se predvečer pojaviti u nekoj crkvi koja će davati misu zadušnicu za čovjeka koji je bez problema naređivao smaknuće srpske, romske i židovske djece, a spram kojega je čak i okrutni Herod Veliki bio primjer čovjekoljublja.

Ili da preimenujemo blagdan nevine dječice u Poglavnikovo? 

Izvor: https://www.index.hr/vijesti/clanak/katolici-danas-slave-blagdan-nevine-djecice-nije-ih-pobio-herod-veliki-nego-pavelic/2328619.aspx?index_ref=clanak_vijesti_najcitanije_d

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Hr-vjesnik portala