AO sportaš Dino Rađa uvijek je radio ono što se očekivalo: kad je bila Jugoslavija, igrao je za Jugoslaviju, kad je došla Hrvatska, igrao je za Hrvatsku. Takav je običaj u svijetu sporta. Disidencija je za političare, filozofe, književnike, glumce. Od sportaša se ne očekuju sumnjičavost i podozrenje, nego vojnička odanost.

Foto : hr-vjesnik

Svijet sporta je svijet drila, slijep za finese. Jesi ili nisi, možeš ili ne možeš, uspio si ili nisi. A Rađa je prije svega sportaš. Vrhunski, jedan od najboljih na svijetu, jedan od najboljih u svom gradu. Nećete vjerovati, taj grad je nekad bio najbolji u Europi u tom sportu, ali to je neka druga priča.

Nemamo razloga vjerovati da su Rađu pokretale loše namjere

Onako vjerno, kako je igrao za reprezentacije, Rađa je u ljeto 1995. godine pratio poglavarovo ritualno podizanje zastave u ispražnjenom Kninu. U jednoj životnoj etapi čak je i ušao u HDZ. I ništa od toga nije učinio u lošoj namjeri. Bar ja tako mislim.

Da bismo shvatili sportaša koji ide za Tuđmanom u Knin 1995., morali bismo razumjeti njegov koncept života: u tom svijetu igra je imperativ, pobjeda svrha, a domovina čast. Vjerujem da je Rađa jedan od rijetkih koji je u Tuđmanovu igrokazu 1995. sudjelovao, kako se to popularno veli, čista srca, da je u trijumfalističkom cereku katastrofalnog vladara vidio samo sreću zbog kraja rata.

Vjerujem i da nije znao da istodobno naše skromno i pošteno građanstvo, radni ljudi, građani te predstavnici medija, pustoše krajinske kuće i poslovne prostore, grabe pršute, odijela, bijelu tehniku, namještaj, što je već tko mogao i stigao, slobodni da konačno budu autentične hrvatske svinje.

Za razliku od Rađe, vrhunskog centra, jednog od najboljih ikad, radni ljudi i građani imali su vremena pažljivo proučavati znakove vremena i nakane režima. Znali su da se u Kninu ne slavi samo vojna pobjeda, slom zločinačke paradržave, nego i etničko čišćenje. Da se ne slavi samo poraz Martića, Babića i ostalih terorista, nego se slatko, trijumfalistički kliče zbog osjećaja da će kilometarska traktorska kolona unesrećenih ići u jednom smjeru.

Vjerujem da Rađa to nije znao ili nije o tome razmišljao. Iz perspektive sportaša nastanjenog u Bostonu, kolovoz 1995. u Kninu mogao je izgledati samo kao slavljenje kraja rata, Tuđman kao lider čiji se poziv ne odbija, a HDZ kao stranka slobode i blagostanja.

Za razliku od mnogih, Rađi nisu trebali HDZ i Tuđman. On je trebao njima

Od tisuća drugih Rađa se razlikovao po tome što njemu nisu trebali HDZ i Tuđman. Niti su mu dali doktorat na osječkom fakultetu, niti se zaposlio u županiji ili gradu, nije dobio ni sumnjivo prenamijenjenu parcelu u prvom redu uz more za luksuzni resort. On je trebao njima i nasjeo je. Ne znamo kako današnji Rađa gleda na onog iz ljeta 1995. godine, ali to i nije presudno. U bilanci naših života su i pogrešne procjene, samo što za one koje naprave najbolji svi znamo.

Ovih dana, skoro dvadeset i sedam godina kasnije, na pitanje beogradskog novinara o ratu, Rađa odgovara psovkom. Psuje ustaše, četnike, antivaksere i “ljude ograničene pameti”, pita se, sasvim ljudski, zašto danas ne možemo živjeti normalno, a mogli smo sedamdesetih, 25 godina nakon onog strašnog rata, s veseljem ugošćavati Nijemce.

Ovaj Rađa ima vremena, njegov život više nije dril, dvorana, koš i lopta. On je i dalje sportaš, ali ne samo sportaš, sada i on stiže pratiti znakove vremena i nakane kojekakvih režima. Godišnji mu odmori više ne traju tjedan dana, slika koju vidi šira je i izoštrenija. U njoj je previše bijesa i mržnje. I to mu smeta.

Što bi Đakić bio u nekom normalnom poretku?

U pravilu ne čitam komentare ispod tekstova. Postoje patologije koje treba prepuštati stručnjacima, pa tako zaobilazim smrdljive tragove fanatika pod vijestima, komentarima, reportažama… Sasvim slučajno, na Facebook stranici jednog portala naišao sam na komentare ispod vijesti o Rađinu intervjuu.

Rijeka govana je tekla, punili su je ogorčeni anonimci kojima je želja da žive normalno najstrašnija uvreda. Koga bi mrzili u normalnom svijetu, koga bi proklinjali njihovi omiljeni pjevači, čija bi im muka sladila gorčinu života?

Pridružio im se Josip Đakić čiji je strah od normalnog života razumljiv i opravdan. Danas je profesionalni ratnik davno završenog rata, čuvar revolucije, mrki predstavnik službene istine. U nekom normalnom poretku, u društvu koje nije u vječnoj međuratnoj psihozi, za Đakića bi čuli samo rodbina, prijatelji i znanci. Rađa, u svakoj podjeli karata, ostaje jedan od najboljih na svijetu.

Baš zato, Dino, jebi im mater.

Autor: Vladimir Matijanić

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije HR-vjesnik portala